Čovjek često vjeruje da je prošlost ono što je završilo, premda je ona katkad samo ono što je prestalo govoriti.

Možemo promijeniti kuću, grad, prijatelje i zanimanje, posijedjeti, dobiti bore i uvjeriti se da smo postali netko drugi. Ipak, ono što nismo razriješili ne stari zajedno s nama: nepravda može u čovjeku ostati mlada četrdeset godina, neizgovorena riječ nadživjeti onoga komu je bila namijenjena, a jedno „vratit ću se” postati teže od cijeloga putovanja.

U tome je velika književna snaga malih sudbina. Njima nije potrebna spektakularna tragedija; dovoljan je ključ koji više ne otvara vrata, neposlano pismo, prazna stolica, žena koja je prestala čekati ili čovjek koji se vratio nekoliko desetljeća prekasno. Predmeti tada prestaju biti tek stvari i postaju svjedoci.

Kamen pamti korak, kuća glas, more odlazak, a stara maslina čovjeka kakav je bio prije nego što je naučio skrivati bol. Draženovićevoj realističnoj osjetljivosti prirodno se približava Nazorova snažna povezanost čovjeka sa zemljom i prirodom: kamen nije tek krajolik, nego trajanje; stablo nije ukras, nego korijen; more nije razglednica, nego granica između odlaska i povratka.

Nad svime pritom lebdi gotovo desankinska nježnost prema onomu tko je pogriješio, a ipak nije prestao biti čovjek.