Kad se sjeta k’o stari lopov došulja

Dok noć po zidu sjene prošlosti šara

Zamiriše jedna svilena košulja

Davno složena u kutu tvog ormara.

 

Sporo je navlačiš preko meke kože

Prstima crtaš obrise mog tijela

Sjećanje ti pruža, još uvijek može

Dovoljno da drhti košulja bijela.

 

Je li moguće da zaboravljaš, ženo

Zadivljena kako nigdje mrlje nema

Koliko je po njoj vina proliveno

Upijeno mirisa tuđih parfema.

 

Još uvijek tražiš u lijevom džepu

Dvije obećane karte do Pariza

Sjeta te vodi u ulicu slijepu

Sve završava kao loša repriza.