U starom parku još mirišu borovi
i vjetar sanja u krošnjama breza
Umornim drumovima
došao sam iz zaboravljenih snova
da ti kažem da te volim
Gledao sam
kako bosim nogama
dodiruješ vodu
i spalio sam svoje strasti
ispod zlatnih zvijezda
ali nisam postao neko drugi
Bijelim cestama, bijelim cestama
lutao sam bijelim cestama
tražeći svoj mir
ali nisam postao neko drugi
samo se umorila moja duša
od tišine
Uzeo je život
sve što je mogao
i nije tajna
na mnogo izvora i ja sam gasio žeđ
Kroz pustinju tuge
evo došao sam
da ti kažem
oprosti
Jer srce ne mogu da prevarim
Bijelim cestama, bijelim cestama
lutao sam bijelim cestama
tražeći svoj mir
ali nisam postao neko drugi
samo se umorila moja duša
od tišine
julija
13/03/2012 at 8:07 am Permalink
Nestalno je ljudsko srce. Stalno stremi daljinama. Uvijek misli da je iza horizonta nešto ljepše, primamljivije. Osjeća se to u pjesmi o čovjeku koji je lutao bijelim cestama, išao za svojim snom da bi, napokonn shvatio da se svakim korakom u suprotnom pravcu, udaljavao od svog sna. Jednostavne su i lijepe tvoje riječi Sumiko. 🙂
13/03/2012 at 11:43 am Permalink
samo se duša umorila i tišina i dalje ostaje
jednostavno rečeno ali lijepo
pozz.:)
13/03/2012 at 12:05 pm Permalink
U starom parku još mirišu borovi
i vjetar sanja u krošnjama breza
Ovi stihovi su mi posebno bliski a cijela pjesma je jedna lijepa čarolija ispisana u trenucima nadahnuća..kad nas hoće,hoće 🙂 Pozdrav pjesniku!
13/03/2012 at 12:18 pm Permalink
ne daj se bijelim cestama ,odvode daleko od stvarnosti
13/03/2012 at 5:23 pm Permalink
prekokrasno, super je
ali nisam postao neko drugi
samo se umorila moja duša
od tišine
pozdrav
SFD
13/03/2012 at 7:48 pm Permalink
Kroz pustinju tuge
evo dosao sam
da ti kazem
oprosti
Sjajno Sumiko
Pozdrav!