Bilogorski sonet

O, Bilogoro, mili rodni kraju
gdje stara kuća djedova stoji;
varljivi san me od nje odvoji
već i kosti svih predaka znaju.

Ne bih gutala gorčinu pelina
kad prijatelj ga toči objeručke;
sve igre zakulisne i mučke
ni kiseli okus pljesniva vina.

Duša bi se napajala milinom
kad bih zajahala svoju Gidru
 zablistala srećom i vedrinom.

Gledajući ranu zoru modru
dok zima kupa bregove bjelinom
čula bih riječ toplu i mudru.

 

11 komentara za "Bilogorski sonet"

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.