Stijene su se zaklele u nepomak a moje oko na lutanje obje smo vjerne sebi
Kategorija > Misaona
Opet je to zbog trenutka
Noć svježa zaziva u tami posrće vrluda isprika po suncu pošla nedošla do mene i nikad ne stigla nakon trenutka u kom se začela
Možda, samo možda
Možda, samo možda u ogromnim razmjerima vladaju dvije sile dvije strašne energije.
Pohlepa
Očima traži mi dio nutrine pogružena u trenu pohlepu prepoznajem ako joj se dam mjesečev prsten pasti će u prazno u njega zadjenut stih tišinom zamrle riječi u nesigurnom pomaku usne u jedno ne moje ja staje pohlepa čeka navikla da uzima ništa joj ne dajem
Špinaker
Dva se vitra nad jedriljem tuku onaj stvarni i onaj kojeg nima špinaker mi probužale tice vanka lito, a u meni zima.
Umijeće
Izgovaram duge meke riječi s namjerom da usporim vrijeme u kojem brzo prisvajam bogate sitnice za svoja siromašna predvečerja na mjestu sraza mora i kopna kad ono poželim da sam kamičak koji uzdahne i odahne kad osjeti zagrljaj
Varljivo
Svaki je dan više manje isti izuzev onog u kojem pristajem biti dijete ono koje mjesečevim korakom išeta iz zbiljnog / nitko ne vidi kako me nema/ uživam jednostavnim ljepotu stvarnu i onu mišljenju po povratku mirnije grlim svoju zrelost i prevare
Ljubav se iselila
Bila je ruka što vrata otvara bio je prsten od svjetla bila je ona koja pristaje pozvana sad nosi ispranu košulju luđakinje stvarnost – osinjak širi se posred njezina lica nisi je znao voljeti bilo je premalo pa je nije dotaklo i previše pa je silinom ubilo smijeh je njena poražena jeka ona čeka
