Sjećanja me vode, u ona jutra

probuđena budnicama pijetla,

brižna mati već je bila budna

slasan je doručak spremala,

mala seoska kuhinja mirisala je

na svježe podojeno mlijeko

i tople palačinke s pekmezom od šljiva.

Moje dječje noge čekali su kilometri

kroz šumu i polja na putu do škole

do novih znanja i velikih nadanja.

Šumu hrastovu jutrom,

zimi je trebalo proći

kad svako drvo imalo je oči

grane kao ruke dohvatiti su me htjele

a strah i jeza niz kičmu se spuštale.

Srne na ispaši smirivale su strah

mirno pasuć rijetke busene trave.

Bili su to dani odrastanja

otkrivanja veličine , različitosti svijeta,

i izazova na stranicama knjige života.

Snovi i mašta rasli su iz dana u dan

kao šareni mjehurići od sapunice

i u misli i želje se smještali.

Knjiga života sve deblja biva

ispisana dobrim i lošim vremenima,

mame drage više nema,

želje i snovi ispunjavaju se,

pokoravam veliki svijet laganim korakom,

ali ne mirišu više palačinke s pekmezom od šljiva

ni svježe podojeno toplo mlijeko.

Štefica Vanjek-Štefi