Vjerujte mi ljudi,
kad vam kažem
ovo sam ja,
ona neugledna,
vjetrom rasčupana djevojčica
što je jesenima i zimama
običnim gumenim čizmama
nepregledna polja gazila
da bi znanja o životu stjecala,
proljećima cvijeće
na livadama mirisala
i šarene leptire
kao pahulje nježno lovila
da bi sve boje izbrojila.
Ljetima debelu prašinu
na poljskim putevima
trkom u oblake dizala
i maštajući daljine
tamo stizala.
Još uvijek djevojčica sam ta
dušom i stihom razigrana,
glazbom i smijehom razdragana,
ruku prijateljstva svakom pružam,
nevoljnima utjehu u riječi.
Da ,još uvijek
ovo sam ja
sada prepoznatljiva djevojčica
što u bakino tijelo se smjestila.

Štefica Vanjek-Štefi