Pod razigranim bojama vrišti hladnoća,

umiljati osmijeh cijedi se niz lice,

u pogledu buktinja pohlepe gori,

a sve što takne u pepeo pretvori.

 

Laži i varke njene su klice,

na plodno ih tlo k’o korov sije

da u njega padnu nevine duše,

da se u njemu zapliću i guše.

 

Pod krinkom se svojom podrugljivo smije,

a slabosti svoje krije ljepotom.

Dok prilika njena po samom dnu gmiže

jezikom zmije ona rane svoje liže.