E. moj Ćamile

http://www.avlija.me/eseji/marija-juracic-e-moj-camile-o-poeziji-camila-sijarica

18 komentara za "E. moj Ćamile"

  1. Marija
    28/08/2017 at 12:12 pm Permalink

    Ovaj sam esej napisala kako bih vas upoznala s jednim izuzetnim književnikom i pjesnikom, koji je otišao nekim drugim drumovima, da nađe one svoje davno preminule, drage ljude. Od takvih pjesnika možemo učiti:)

  2. songfordead
    28/08/2017 at 12:27 pm Permalink

    Potrudili se pa pročitam
    Jabuke

  3. Aljoša
    28/08/2017 at 1:25 pm Permalink

    Pročitao sam. Mudar čovjek. Jednostavne i duboke istine izriče. Njegova Riječ ostaje i sigurno neće ugasnuti.
    Jako mi se svidjelo.

    VP Marija 🙂

  4. Suzana Marić
    28/08/2017 at 3:26 pm Permalink

    Pročitala: Marija ,hvala ti na trudu ,ovo je zaista vrijedilo pročitati .

  5. Marija
    28/08/2017 at 4:04 pm Permalink

    Aljoša, ne čini li ti se da naš Marin Čaveliš ima sličan gard ovog pjesnika; ista bogata jednostavnost i fin, blagi humor kojim se pokrivaju ozbiljne teme.:)

  6. Mihaela
    28/08/2017 at 4:30 pm Permalink

    Približila si mi ovog pjesnika do srca. Šteta da je njegova poezija kod nas manje poznata, naime ostala je u sjeni Ćamila pripovjedača.:)

  7. Krebs
    28/08/2017 at 5:21 pm Permalink

    Sjecam se Sijarica jer se i moj susjed zvao Camil onda nekada i drago mi
    je da si me podsjetila. Znam samo ovaj dio napamet!!- Nema ništa kod nas, baš ništa,
    Do što pobjegnemo pod drvo kad kiša pada –
    I tada,
    Vi naši mrtvi, vi vrli,
    Zamišljamo kako smo pod
    Drvetom
    Zaspali na kiši
    I umrli.”

  8. Sani
    28/08/2017 at 6:01 pm Permalink

    e sad ću stvarno pročitati njegovu knjigu Konak koju imam otkako znam za sebe

  9. Aljoša
    28/08/2017 at 6:12 pm Permalink

    Marija, Marin i Ćamil imaju sličan gard, a ipak su različiti. Marin u kraćim crtama iznosi stavove, Ćamil ima male pričice u stihu , a poanta u pravilu dolazi sa zadnjim stihom. Tako mi se bar čini 🙂

  10. Marija
    28/08/2017 at 6:18 pm Permalink

    Krabs, Sani, Aljoša, tako mi je drago da ste reagirali na ovaj esej. Pročitati Ćamilovu poeziju nije izgubljeno vrijeme.:)

  11. katarinab
    28/08/2017 at 8:30 pm Permalink

    Marija, pročitah odličan esej o izuzetnom pjesniku. Zahvaljujem iskreno što si odabrala Ćamila Sijarića, jer od njega možemo učiti, a i obogatiti sami sebe poznavanjem njegovih izvanrednih stihova. Hvala ti na preporuci, svakako ću ga čitati. 🙂

  12. mirko1
    28/08/2017 at 9:28 pm Permalink

    Da, Marija, čitanje nikada (za mene) nije izgubljeno vrijeme. A da treba čitati i Sijarića – apsolutno je točno!!! Sjećam se nekih lijepih godina kad su (smo) ga mnogi čitali. To je bilo vrijeme kad su Izeta Sarajlića čitali, znali napamet stotine njegovih divnih pjesama. Nekad se na Vilsonovom čitalo isto tako puno koliko je i na toj lokaciji i širom grada i širom države tuče, ubistava, droge, mržnje, kriminala svake zamislive i nezamislive vrste. Knjige nigdje. Ni na pomolu. Ni u naznakama. Ne smiješ je ni nositi, smijat će ti se. Da se mene pita, kaže vršnjak iz vremena kad si se s kulturom sretao iza svakog ugla, ja bih zapalio sve knjige. Mislio je na beletristiku. Njegov stariji kolega, po struci ekonomist, podržava mlađeg i dodaje: Ko je ba od književnika zdrav, a naročito ha ha ha ha od pjesnika. Daj nemoj me zaj…….
    Hvala ti, Marija, na eseju. A imam i pitanje bez molbe da odgovoriš. KAMO IDE NOVA GENERACIJA?

  13. Marko Grubesic
    28/08/2017 at 9:53 pm Permalink

    Poznati su mi dijelovi Sijarićevog opusa iz mojih mladih dana kada sam doslovce gutao sve što je napisano. Sjećam se tih vremena kada smo mi zaljubljenici u knjigu imali status frajera. Doduše tomu je doprinosila i činjenica da smo htjeli i popiti a bome ni tučnjava nam nije baš bila strana 🙂 Danas se pak gleda na mlade muškarce koji vole čitati kao na slabiće, poremećene likove i sl. ali sam gotovo siguran da će se taj trend kad-tad opet promijeniti.
    Mare hvala ti što me ponekad podsjetiš na gotovo zaboravljene autore koji nešto vrijede.
    Pozdrav!

  14. Marija
    29/08/2017 at 5:55 am Permalink

    Ovo što pišete o sadašnjem trendu odnosa na književnost ima svoje ime. Primitivizam.
    Marko, dečki su se često potukli, ali na fer način, a ne kao hijene i lešinari, što je danas pravilo. Za sve što se u narodu zbiva, vlast je kriva. Dobije mandat da djeluje i upravlja, a onda se bavi samo pitanjem, kako iskoristiti trenutnu moć da se dodvori tajkunima, kako da svoj pipak za sisanje priključi na njihovo tijelo.Mladi masovno bježe, ne samo zbog ekonomije, nego i zbog primitivizma svojih sredina.

  15. Sanja Oblak
    01/09/2017 at 8:42 pm Permalink

    Pred nama je esej o Ćamilovim pjesmama. Mislim da je esej više negoli odličan, jer u njemu je sve što su pjesme tražile da se o njima kaže pa zato samo dodajem da su se i mene duboko dotaknule.

    No, ako se osvrnem na sam esej, moram kazati da fascinira kompaktnost između odlične i stručne analize Sijarićevih pjesama i ona osobna, topla nota koju Marija prirodno uvodi u tekst, pa njene riječi na pravi način prijateljuju s Ćamilovim stihovima. Stvara se čarobnost dijaloga između dva prekrasna autora koji nam imaju što kazati i kazali su nam … Bravo, bravo Mare 🙂 🙂 🙂

  16. Marija
    01/09/2017 at 9:19 pm Permalink

    Sanja, jako mi je drago da si pročitala Ćamila i da sam ga uspjela približiti.:)

  17. Murtulica
    01/09/2017 at 10:43 pm Permalink

    Predobro, hvala ti Mare, ne nikako nije izgubljeno vrijeme, rado ću ga pročitati:)

  18. Marija
    04/09/2017 at 5:59 pm Permalink

    Nećeš se pokajati. Vrijedi!:)

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.