Ubila sam u sebi
sva ona sjećanja
što suhim koritima
rijeke beznađa
k tebi su me vodila.

Kad već sam bila
na granici ludila
egzekutor svojoj samoći
ljubavlju sam postala,
onom što zatomljena
u kutu svijesti je čučala
i tek pupoljke začahurene
sramežljivo je nudila.
Novim koritima
rijeke života
potekla je kao buica
ljubav nezaustavljiva,
pupoljke je srećom zalila.
Ne, ne žalim,
što sam ubila
sve što me
na tebe podsjeća,
žalim što do egzekucije
protutnjala su
uzaludna desetljeća.

Štefica Vanjek-Štefi