Na otužnoj stanici užurbanog velegrada, čeka-usamljeni pjesnik.
Doći će možda ona koja ne zna da je čeka-usamljeni pjesnik.

Peronom dolazi žena,dal stvarnost je il sjena
Sa suzom u oku i knedlom u grlu gleda-usamljeni pjesnik.

Da to je ipak ona što dolazi koraka laka ,zaklonjena sjenom vlaka
Diže se, ruku na pozdrav pruža i suzu pusti-usamljeni pjesnik.

Anđeoskog osmijeha priđe ona,dodirne obraz,obriše suzu
Ruku na pozdrav pruži ,pogleda nježno i bi sretan-usamljeni pjesnik.

Sad moram poći ,zovu me daljine prozbori žena, pjesnikova opsjena
Na stanici sivoj pogleda bez sjaja i zaleđena srca,osta-usamljeni pjesnik.

Štefica Vanjek-Štefi