Da te ljubim
polako
iz mraka
tišinom
praznu
sašivenu od ništa
bosu
ispucalih ruku
onako grubo
skrštenu
u provalije puste.
Da te imam
nedovršenu
dok sanjaš
odvojena od tela
ironično
bez stradanja
zakrpljenih krila
dok greješ dlanove
u zanjihanoj javi
u osvit još jednog nadanja.
Da te volim
više ne mogu.
Dosta je bilo padanja.
Suzana Marić
15/08/2012 at 7:09 am Permalink
Odustati je nekad manje bolno, nego nastaviti.
Pozdrav Mile 🙂
15/08/2012 at 9:54 am Permalink
ironično
bez stradanja
zakrpljenih krila
Napisao si divnu pjesmu punu osjećaja. Pozdrav Mile.
15/08/2012 at 1:29 pm Permalink
Nikad se ne zna koliko ljubav može izdržati.
Još uvijek dišeš lijepim stihovima samo za nju…
Pozdrav!
15/08/2012 at 7:32 pm Permalink
Kraj,nema više,podvučena crta…ili ipak još nešto visi u zraku!?
Pozdrav!
15/08/2012 at 8:00 pm Permalink
Da te volim
više ne mogu.
Da li konstatira srce ili razum velika je razlika.Vrlo lijepo Mile.
15/08/2012 at 10:06 pm Permalink
dobra pjesma
noć lijepu želim
sfd