U antičko vrijeme Grci su živjeli sa svojim bogovima. Njima su se molili, prinosili žrtve, njima su povjeravali  skrivene želje, pitali za savjet. Ako danas  podrugljivim izrazom lica gledate na taj vid života, sjetite se svih današnjih gatara koje nas svojim savjetima zasipaju s malih ekrana i koje svoje savjete naplaćuju.

Ako danas možete vjerovati nekom vidovitom Miloradu ili babi Anđi s vrha planine, ili dopadljivoj Aneliji  iza ekrana, zašto Grci ne bi mogli vjerovati svojim bogovima?

A nakupilo se tih bogova zaista mnogo. I svi su oni nalikovali ljudima. Izgledali su poput ljudi, ponašali se kao ljudi, reagirali na život kao ljudi. I uspostavili su strogu hijerarhiju. Znalo se tko je šef, znalo se koji bog upravlja kojim resorom. Ako vas taj božanski ustroj podsjeća na naš Sabor, znajte da je svaka sličnost slučajna.

A kako to već biva među moćnicima i njihove su svađe bile svakodnevne. Nisu oni imali sveta svojstva kao likovi iz nekih drugih religija. Nije njih u njihovom djelovanju vodila briga za pravdu, nisu bili ni posebno etični. Bili su i tašti i ljubomorni i zavidni i nisu se libili napakostiti. U svemu su se ponašali kao ljudi, ali su njihove moći bile jače.

I rado su sudjelovali u životu ljudi. Pratili su ih u ratove, miješali se u njihove političke intrige, odmarali se s njima u miru njihovih domova.

Za svoj trud i angažman bili su bogato nagrađivani. Grci su im prinosili žrtve, svetkovali njihove dane, gradili im hramove, posvećivali umjetnička djela.

Tako gotovo svaki žanr antičke grčke kniževnosti vrvi mitološkim bićima; bogovima, polubogovima, poluljudima, inteligentnim životinjama. Književnost je postala neiscrpno vrelo mitologije i svjetonazora antičkog čovjeka.

Sjetimo se Homerove Ilijade i situacije u kojoj  se Atena  suprostavlja nekim boginjama i svoju mudrost stavlja u službu Grka, onih koji će razrušiti Troju.

Zbog čega? Zbog čega  joj se više svidio znatiželjni i lukavi Odisej od lijepog zavodnika Parisa?

Usuđujem se tvrditi; zbog ženske ljubomore. Sjećate se jabuke razdora? Nije ta jabuka imala sudbonosnu ulogu samo u priči o Adamu i Evi, nego i u ovom desetogodišnjem ratu pod Trojom koji se nije vodio zbog nafte ili  vode nego zbog ljubavi i časti.

Volio je trojanski kraljević Paris lijepe žene pa mu nije posebno smetalo ni što je jedna od njih bila udana za kralja Menelaja. Očarala ga je ta prelijepa kći Zeusa i Lede i u stilu čovjeka iz pećine, jednostavno ju je oteo. Možda bi ova njegova avantura završila sretno, da se u prošlosti svojoj nije zamjerio Ateni, grčkoj boginji mudrosti i ratne vještine.

Što se dogodilo? Muška brzopletost i ženska zavist. Naime, grčki su bogovi voljeli proslave, pijančevanja i koristili su za to svaku dobru priliku. Kada su se ženili Pelej i Tetida, na svadbu su pozvali sve bogove osim svađalice Eride, božice nesloge, intrige i klevete. No, Erida je dobro poznavala žensku psihologiju i smislila je pakleni plan. U svetom vrtu raslo je stablo jabuka koje je čuvao strašni zmaj Ladon. Eridi je uspjelo prevariti Ladona i ukrasti jabuku na koju je urezala jednu riječ; najljepšoj. Skrivena iza grma bacila je jabuku na bogati stol za kojim se društvo baš dobro raspoložilo. Lijepa Hera, Zeusova žena, mislila je da joj jabuka pripada  zbog ljepote, ali i zbog društvenog položaja. Atena, rođena iz Zeusovog uma, jedina samo njegova  kći, koju nije resila samo fizička, nego i duhovna ljepota mislila je da je jabuka njena..

Afrodita, božica ljepote i ljubavi, rođena iz morske pjene, uvjerena u svoju nadnaravnu ljepotu tražila je da se jabuka dodijeli njoj.

Zeus, vladar, otac i muž neko je vrijeme trpio glasnu prepirku, ali kao mudar vladar nije želio presuditi. Dobro je znao koliko bi ga ta presuda u budućnosti stajala.

Budući da su bogovi u ono doba mogli, kao na velikom ekranu, u svakome trenutku vidjeti što se na Zemlji dešava, tako je Zeus vidio prekrasnog mladića Parisa koji je gonio stoku na pašu. Sinula mu je spasonosna ideja; neka mladić odluči. On ne poznaje prisutne pa će sigurno biti objektivan.

Parisu je poslao Herma, glasnika bogova i naredio mu da odabere. Paris nije presudio naprečac. Poželio je razgovarati sa svakom božicom nasamo. I sad se desilo ono što se proteže kroz sva društva u povijesti. Na scenu stupa mitologija, ali ne ova o kojoj govorimo, nego ono ružno nuđenje mita koje daje netko tko ima da bi dobio nešto što nema.

Hera je mladiću ponudila bogatstvo i vlast nad cijelom Azijom. Atena mu je ponudila ljepotu, bogatstvo i mudrost, ali i to je pošteni mladić odbio. U Afroditu se zaljubio na prvi pogled, ali mu je ona odmah izložila kako je ljubav među njima nemoguća. Rekla mu je da postoji žena jednake ljepote, Helena i da će ona biti njegova.  Ali, kako je mladić u kojem svi hormoni vriju poput Vezuva, mogao postupiti drugačije? Proglasio  je Afroditu najljepšom i navukao na sebe bijes ostale dvije božice. Zato se u Ilijadi Atena priklonila Ahejcima, a ne Trojancima.

.

Marija Juračić