Sanjariju bi htjela onu iz ovozimskih jutara kad si okrenuta južnom prozoru očekivala ptice one koje si nazivala grmuše
Ali sad si u nekoj sasvim drugačijoj sobi jutros u kojoj iščekuješ zagledana u lice ispred sebe na kome se samo usne pomiču i miču se neko vrijeme . Slušaš i sažimaš sve izrečeno. Od svega pamtiš samo objavu dolaska patnje.
Kroz tvoja otvorena usta tu suhu pukotinu provukla se guja i zgučila se u tebi. Nemaš izbora i nosiš je sobom.. kao nekad tajnu . Ona te muči a ti je šutiš pomirena. Danas ne sjediš okrenuta jugu i ne čekaš ptice grmuše. Uronjena si u osamu i tjeskobu a tvoje srce otkucava strah i čini te gluhom i nijemom , samo su ti misli glasne.
Kotrljaju se bez reda i tvore ništa, podpisuješ ih i sačinjavaš dugi uredni niz a onda odlučna podvlačiš crtu . Zbroj se ne isčitava jasno spuštaš glavu tražeći pravi kut kao u igri skrivalice kad se pojam jedino tako nalazi. Otkrivaš skriveno – citat iz nedavno pročitane knjige : “ kao indijska zmija što spava u grmu čiji je list lijek za njezin ujed“To znači da i to znači ne .Otvaraš široko oči kao krila nekih vrata i sav bijes ti u pogledu Njim polažeš zidove i priljubljuješ ih zemlji . Pogledom bojaš sve u bijelo prikrivajući tako šavove da ti zemlja i nebo ne budu jedno drugom zakrpa. Zadovoljna jer prisvojila si željeno i smirila žudnju za širinom. To je nešto, to je puno. Za malo već se spuštaš skalama bez ishodišta a podno zadnje je more. Promišljena lijepa žena sad hoda polako prelazeći s vala na val. Maločas sišla niz oblake uvjerena kako to bile su skale . Sigurna hoda prema obali. U sitnom slanom grmu dvije ptice cvrkuću. Stići ćeš u onaj tren baš kad se život životu vraća, samo hodaj hodaj dalje . Ne zastajkuj ne okreći se trag na valu ne ostaje.
Tonka
katarinab
28/05/2013 at 8:53 pm Permalink
Više mi je ovo poetski nego što je prozno, Boba. Pročitao jesam, ispunjeno je, tj. nabijeno snažnim emocijama, ali nije ni blizu obična, klasična priča, poput onih mojih…. teško mi je ostavit neki pametni komentar. 🙂
28/05/2013 at 9:02 pm Permalink
Tamo gdje je samoća mogu se lako pronaći.
“Ne zastajkuj ne okreći se trag na valu ne ostaje.”
Nema povratka s ovoga puta i zato je kraj toliko upečatljiv.
Pozdrave šaljem.
28/05/2013 at 9:04 pm Permalink
. Pogledom bojaš sve u bijelo prikrivajući tako šavove da ti zemlja i nebo ne budu jedno drugom zakrpa.
više nego dobra,pozdrav
28/05/2013 at 9:11 pm Permalink
“Nemaš izbora i nosiš je sobom.. kao nekad tajnu . Ona te muči a ti je šutiš pomirena.” – Posebno se suosjećam s ovim.
Slažem se s Mariom, vrlo jak poetski izraz.
Pozdrav.
28/05/2013 at 10:49 pm Permalink
Ići dalje, i kad je guja prisutna.
Poruka koja gleda naprijed, u budućnost.
Poetski izričaj je neizostavni dio ove proze, meni je taj stil blizak i imam osjećaj da kad jednog dana napišem pjesmu u slobodnom stihu da bi to bilo na tragu tvoje lijepe proze.
Pozdrav Boba : )
29/05/2013 at 3:27 am Permalink
dobro si ovo Boba napisala koja god misao da te je vodila
jutro ti lijepo želim
sfd
29/05/2013 at 4:56 am Permalink
Uronila si u duboke misli dok si plela ovu pjesmu snažno ocrtavajući prirodu i ljudsku snagu poimanja života. Pozdrav 🙂
29/05/2013 at 5:53 am Permalink
Uvijek sveprisutna snaga žene. Ona može, ona zna, ono će ponijeti, preboljeti, odšutjeti, ona će i dalje voljeti, a guja u grudima ostaje. Pozdrav draga prijateljice 🙂
29/05/2013 at 9:01 am Permalink
vidjela sam sve, i tvoje ptice i more, hodala s tobom u mislima
29/05/2013 at 6:50 pm Permalink
Iza ovih misli stoji životna mudrost koja se ne razbacuje već ponajprije sebe izgrađuje,jako dojmljivo.
Sunčani pozdrav!