Kada budeš tinjao
iz groba,
iz mene,
ostat ću topla oku jutra.

Riječi koje jetkaš
u naličje moje kože
izmrijestio si iz
ribnjaka tmina
koji blistaju u Božjoj kosi.

Noćas psine hraniš snovima
što cvjetaju u moruzgvama sunca,
suho cvijeće pod vjeđe mi rastireš.

Čekaj!
Još nisam neživa
među sjenama.

Kada budeš
uspavljivao mrak,
sjeti se da ja
tvoj sam sarkofag,
topla oku jutra
koje ne gleda
u tvoju zjenu.