Zima samuje na vrhovima planina
i čeka priliku da se spusti u grad
da prošeta ulicama do prozora
na kome su cvjetale bijele muškatle
i pozivale prijatelje
opraštale neprijateljima
odgonile valove samoće
koji su stizali iz pustih ravnica
lomeći nam duše
Kuda sve nisam lutao,
kao bosonogi pastir
koji pjesmom tjera strah
zle vještice i čarobnjake
noseći tvoje osmjehe
priljubljene uz ledeno staklo
i tvoj glas duboko u sebi
Ja nisam mudrac
čije su misli stalno čiste
i koji uvijek ide pravim putem
primajući bez riječi
pobjedu i poraz
spreman da ponovo krene iz početka
Ja samo želim
da stresem srebreni prah sa tvoje kose
i obećam ti proljeće
28/11/2012 at 9:48 am Permalink
Ja samo želim
da stresem srebreni prah sa tvoje kose
i obećam ti proljeće
uhh, predivno, pjesma koja diše od ljepote,odlično Sumiko !
28/11/2012 at 11:32 am Permalink
Sviđa mi se kako si personificirao zimu i stopio osjećaj i slike. Pozdrav 🙂
28/11/2012 at 4:39 pm Permalink
krenula je zima 🙂
lijepa pjesma 🙂
28/11/2012 at 8:21 pm Permalink
Snezno i bajkovito. Lepo i romanticno. Pozdrav 🙂
28/11/2012 at 8:26 pm Permalink
Jake slike.
I moje čestitke.
28/11/2012 at 9:42 pm Permalink
Ja samo želim
da stresem srebreni prah sa tvoje kose
i obećam ti proljeće
Pozdrav