Tog proljeća nepozvana
prisvojila sam mrki čempres
s krošnjom do neba
dugo, dugo već tužno šumori
stari tješitelj
dok vali razbijaju napukle stijene
stojim uspravno izbrazdana lica
čekam u sjenci
čekam zagrljena prazninom
daleka
čekam anđele bijele
da slete do uvale
u moje pjegave ruke
da razaznam, da prepoznam
da pogledam u oči
u koje ne stigoh uroniti
tog svibanjskog jutra
vidom svojim
ne, ne plačem
to se iz neba
niz čempres cijedi rosa
ona sam koja pogledom šuti
s ledom u grudima, obmana
u tišinu prelivena
s jedinom misli
da te privijem, pomirišem
oprosti
oprosti molim te
ne mogu dozvati tvoje lice
u noćnoj mori
htjela bih svojim dahom
spasiti tebe
ne uspijevam
ne uspijevam milena
ne plači nasmiješi se
oprosti dušo,
ljubavi malena
u ovom životu
ne mogu spasiti niti sebe
samo škrinjicu snova skrivenu
sa sobom uvijek nosim
čuvam je za te
u modrinu gledam
jednom
kada te u zagrljaj primim
da ti je predam.
31/12/2016 at 6:20 pm Permalink
Vrlo tužna pjesma,sve najbolje u Novoj Godini Nevenka!
31/12/2016 at 11:37 pm Permalink
Izmamila mi suzu ova, tužna i prekrasna pjesma!!!
Topli pozdrav, Nevenka:)
01/01/2017 at 3:49 pm Permalink
ne, ne plačem
to se iz neba
niz čempres cijedi rosa
ona sam koja pogledom šuti
odlična
lijep pozdrav