Utisni stope
u mekom snijegu
mahni maslinom
u zadnjem bijegu
nek topli vjetar
dira mi obraze
pobriše noćas
sve tvoje odraze
sada me vode
sjećanja,
ne zvijezde
divlji brzaci
u srcu se gnijezde
samo me plaši
strepnja u noći
novim putem
hoću li moći
dugo sam bila
nitima vezana
i samo tebi
beskrajno odana
ne gazim u
tvoje korake više
vihor me nosi,
oblak me njiše.
katarinab
Suzana Marić
Aljoša
Tonka
29/12/2016 at 10:12 am Permalink
Odlazak koji treba blagoslov zamaha masline. Lijepo teku misli pretočene u riječ.
Sviđa mi se Nevenka tvoj stil pisanja 🙂
29/12/2016 at 4:07 pm Permalink
Naći svoju prtinu i ne gaziti u tuđe korake. Otići s mirom u duši. Želja je to jasno izražena. ali niti koje vežu još su čvrste.Lijepo uobličena dorečenost.:)
29/12/2016 at 7:46 pm Permalink
ne gazim u
tvoje korake više
vihor me nosi,
oblak me njiše.
Biti svoj i kročiti svojim putem u miru .Lijepa pjesma ,Nevenka. Ugodnu večer ti želim 🙂
29/12/2016 at 8:57 pm Permalink
Rastanak briše tragove, kida niti, ali ostavlja sjećanje… treba znati o čemu razmišljati i kako dalje! Super napisano, pozdrave ti šaljem!
29/12/2016 at 9:02 pm Permalink
Lijepo, nježno posložene misli, pretočene u prekrasnu pjesmu!!!
LP, Nevenka 🙂
01/01/2017 at 3:58 pm Permalink
dugo sam bila
nitima vezana
i samo tebi
beskrajno odana
ne gazim u
tvoje korake više
vihor me nosi,
oblak me njiše.
lijep pozdrav