Kap po kap ostavlja me život stihova

Moja su kob, ali ja nisam njihova,

Istinu će reći dva slomljena roga :

To je put jelena, a ne igra Boga.

 

Hladna je i tamna ova gusta šuma,

Prijeti mrazom srca, pomrčinom uma,

Moje svjetlo su jedne srneće oči

Iz kojih se noću topla kiša toči.

 

Još sam ponosna životinja u bijegu

Tragove krvi ostavljam u snijegu,

Nije valjda da su  zlosutnice vrane

Jedine žedne kad se otvore rane.

 

I smrt ću za kraj nabosti na rogove

Spremam joj duge riječi i slogove,

A onda me, srno, ostavi u tami,

Kažu kako jeleni umiru sami.