Tišina u sobi je slojevita , teška sporo leluja  dok se probije kroz trak sunca koji joj pruža otpor  a onda se slegne, nevidljiva oslobođena napora prolaska .  Zanemaruješ je odviše lijena da pokreneš  glavu  kako  bi je bar  ispratila u smiraju dok polegne tu oko tebe po tvojim stvarima . Poput nekog tko se sprema na dalek put usmjeravaš  pogled  pun nervoze na zidni sat, na tu punu živu kutijicu koja zaokuplja svu tvoju pažnju . Udar gonga  koji označava  neko točno određeno vrijeme trebao bi  biti znak za pokret . Ti i dalje sjediš čvsto  oslonjena rukama na bridove stolice spremna  na pokret silno mirna – nemirna . A onda se naglo, podižeš   čini se ničim izazvana , prilaziš  prozoru priljubljuješ  lice uz staklo zagledajući se u sve i ništa .Tek sad jasno čuješ  sat koji  otkucava ,  propustila si trenutak, zakasnila ili uranila priznaješ da je sasvim svejedno jer  u stvari i ne želiš  nikud . Tim mislima o trenutku odlaska  isčekivanjem  punila si  prostor omeđen zidovimai lakše podnosila to nešto što te  pritišće  , trpnju si  omaljivala gledajući  preko  vršaka golih grana znajući  da tako skraćuješ vrijeme do trena kad će pritisak popusti, oslabiti i jenjati sasvim .  Čekajući da to nešto što se valja preko tebe nestane označavaš ga dajući  mu ime    „ nedjeljna sjeta“ otkrivajući to nevidljivo beztjelesno moćnije i jače  od tebe  vrtloži mijenja i usporava Sad kad stanju znaš ime osjećaš olakšanje jer otkriveno manje plaši i manje bi skoro  pa nimalo ako uspiješ odgovoriti na pitanje:  zašto  zaboravljaš   vrata ? Zašto ?