Tišina u sobi je slojevita , teška sporo leluja dok se probije kroz trak sunca koji joj pruža otpor a onda se slegne, nevidljiva oslobođena napora prolaska . Zanemaruješ je odviše lijena da pokreneš glavu kako bi je bar ispratila u smiraju dok polegne tu oko tebe po tvojim stvarima . Poput nekog tko se sprema na dalek put usmjeravaš pogled pun nervoze na zidni sat, na tu punu živu kutijicu koja zaokuplja svu tvoju pažnju . Udar gonga koji označava neko točno određeno vrijeme trebao bi biti znak za pokret . Ti i dalje sjediš čvsto oslonjena rukama na bridove stolice spremna na pokret silno mirna – nemirna . A onda se naglo, podižeš čini se ničim izazvana , prilaziš prozoru priljubljuješ lice uz staklo zagledajući se u sve i ništa .Tek sad jasno čuješ sat koji otkucava , propustila si trenutak, zakasnila ili uranila priznaješ da je sasvim svejedno jer u stvari i ne želiš nikud . Tim mislima o trenutku odlaska isčekivanjem punila si prostor omeđen zidovimai lakše podnosila to nešto što te pritišće , trpnju si omaljivala gledajući preko vršaka golih grana znajući da tako skraćuješ vrijeme do trena kad će pritisak popusti, oslabiti i jenjati sasvim . Čekajući da to nešto što se valja preko tebe nestane označavaš ga dajući mu ime „ nedjeljna sjeta“ otkrivajući to nevidljivo beztjelesno moćnije i jače od tebe vrtloži mijenja i usporava Sad kad stanju znaš ime osjećaš olakšanje jer otkriveno manje plaši i manje bi skoro pa nimalo ako uspiješ odgovoriti na pitanje: zašto zaboravljaš vrata ? Zašto ?
11/05/2013 at 11:31 am Permalink
Ispreplela se statičnost, nedjelovanje sa željom da se nešto promijeni, ali ni to nije prava želja, nedjelja kaplje, osjećaj se definira. Čama, nedjeljna sjeta kada nismo upregnuti u djelovanje.
Očara me poezija koja je nedjeljivi dio tvoje proze. 🙂
11/05/2013 at 11:48 am Permalink
Prozna crtica na tvom (visokom) nivou. Jednim sam se dijelom i ja pronašao između ovih redaka, naglašavajući kako mi je nedjelja inače najgori dan u tjednu, ali paralelno s tim i dan kada mi se najviše vrzmaju svakojake misli po ovome što nosim na ramenima 🙂
11/05/2013 at 12:11 pm Permalink
Nedjelja je nekako dan kad zbrajamo naše pobjede i poraze, a predstavlja i uvod u (uglavnom radni) ponedjeljak, pa se često misli grupiraju za nove bitke. Slažem se s Marijom, poezija je nedjeljivi dio tvoje proze. Pozdrav Boba 🙂
11/05/2013 at 1:18 pm Permalink
Prozori tvoje duše su širom otvoreni, to je ono što ja osjećam čitajući tvoju poeziju.
Sunčani pozdrav Boba!
11/05/2013 at 3:24 pm Permalink
hvala Vam puno na komentarima ,,svi ste u pravu i izvrsni ste analitičari ,rijetko kad pogriješite i rijetko ste daleko od onoga ” što je pisac htio reć”
a to samo govori u kako dobrom društvu jesam i to me veseli
vaša B.
11/05/2013 at 8:29 pm Permalink
Za tvoje prilike si se baš raspričala 🙂 Zanimljiv tekst.
Lijep pozdrav!