Još jednom, možda

Možda su godine obrisale
Risove sjećanja utisnutih
U godove svih naših ljeta.
Možda su zime zamrle,
Smrzle sve latice sretnih misli
Što su procvale nevinošću,
Unutarnjom nadom.
Možda smo pogurali u stranu
Sve otpalo lišće naših jeseni
Što je visjelo šutnjom između nas.
Primjećuješ li
Da proljeća kasne?
Ne dolaze…
Zavijena u sumaglicu
Ostaju u daljini nedostižna!
Možda, da se malo potrudimo
Razgrnuti oko sebe taj veo,
Da porušimo sve staklene zidove!
Možda se proljeće vrati ranije
I rastjera tišinu zime
Što vješa uštirkanu čipku
Na prozore naših odaja
Što odzvanjaju tužnom melodijom tišine.
Možda tada zakoračimo
S rukom u ruci
Preko praga prijekora
I svih trnovitih riječi,
Što su nas nemilosrdno pikale iznutra
Paleći nutrinu poput žeravice.
Možda otvorimo oči
Svjesni prolaznosti vremena
Pokraj nas i u nama,
Pa uhvatimo zajedno svaki trenutak
Svako proljeće, ljeto , jesen, zimu…

4 komentara za "Još jednom, možda"

  1. Marija
    Marija
    15/11/2020 at 9:04 am Permalink

    Primjećuješ li
    Da proljeća kasne?

    U čovjeku ili izvan čovjeka, sve se nekako iščašilo!

  2. AnjaL
    15/11/2020 at 9:59 am Permalink

    Lijepo napisano. Pozdrav topli!

  3. Lav
    Lav
    16/11/2020 at 8:44 am Permalink

    Primjećuješ li
    Da proljeća kasne?
    Ne dolaze…

    Lijepa ljubavna 🙂

  4. Suzana Marić
    Suzana Marić
    26/03/2021 at 8:28 pm Permalink

    Mare, Anja, Lave, doista kasnim sa zahvalom . Pozdravi vam lete 🙂

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.