Kad samoća grije

Zora  čipka

ovješena o prozor

uporno traži budno lice

ono već podno ulice odmiče

vjetar mu  korak zapliće

ovratnik diže

bor

miruje

iza njega

cijela šuma

u šumi napušten  šator ciganski

u njemu  čini se duga

ma nije

to   ciganke u žurbi

suknje svoje zaboravile

 

 

5 komentara za "Kad samoća grije"

  1. Marija
    23/09/2012 at 3:07 pm Permalink

    Jako dojmljivo, čarolija jednog života. Imala si ti jednu prelijepu pjesmu o Ciganki Georgini. Davno sam je pročitala, a još ju pamtim. Pozdrav Boba!

  2. stefi
    23/09/2012 at 4:50 pm Permalink

    Odlična Boba.

  3. Jim Corbet
    23/09/2012 at 5:50 pm Permalink

    lijepo Boba, sve pohvale za ovu pjesmu !

  4. sumiko
    23/09/2012 at 6:29 pm Permalink

    u šumi napušten šator ciganski

    u njemu čini se duga

    ma nije

    to ciganke u žurbi

    suknje svoje zaboravile

    pozdrav

  5. marissa
    24/09/2012 at 5:56 pm Permalink

    Kad cigani odu ostave veliku prazninu.
    Rano se bude, odlaze, negdje tamo kasno liježu.
    Uživala sam!
    Pozdrav!

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.