umjesto odraza uvenulog lica u ogledalu
ugledam sliku tužne  gitare
suzom  dotaknem joj žicu
i pustim tugu da miruje

nije mi važno koliko će mojih suza  biti
razlivenih,
nestalih,
nikada usana vrijednih
samo želim zaboraviti sve
što je nekada davno donosila njezina glazba

oblačim kaput  satkan injem
džepova prepunih smrznutih nota,
odmahujem rukom kutu sobe pljesnivih sjena
ispisanih u brazdama papira što mijenja boju
dok koljena klecaju,
misli lutaju prema izlazu
čekam,
da se ogledalo raspukne
kako bih začula plač gitare
kada me isprati

neka zvuk tijelo zaboli,
razapne
ili zauvijek s tugom nestane
možda bi manje boljele ove godine
kad bi gitara  znala  žicama nadjačati vrijeme;
jednom notom, da tijelo ugrije,
a drugom, srce iz pijanstva probudi

kako su teške godine
kada se suza u zvuku nota  ne može kriti