KADA ODEM 

pokopajte me licem okrenutim prema zemlji

s nogama zarivenim u crnicu

da me ne bi tražili u oblacima

u suncu

da bi iz tijela i glave

bilje proklijalo

da ruke mi mogu korijenje pustiti

kad prešuti se ime

kad zaboravi se riječ

jer se gleda

a ne vidi se

pokopajte me s glavom okrenutom nadolje

bez lijesa

u majčicu zemlju

da ne gledam nebesa

da ne bih za njima

i u lijesu čeznula