Kako

UPOZNAH STRAH

 

Upoznati strah, onaj pravi koji svaku koščicu uzdrma i blokira. Strah koji zaustavi sve misli i osjećaj da je i krv u tijelu prestala kolati, još samo srce nabija, udara takvom silinom kao da je odlučilo napustiti to krhko tijelo. Strah koji isprazni ljušturu tijela i ogoli kosti pa kao skeleti klepeću i cvokoću bez zaustavljanja. Takav strah upoznati je kao ući u predvorje pakla kako ga biblijski zamišljaju. Ostaje još jedan korak, mali, malecni za zakoračiti u ambis iz kojeg više povratka nema i tek sada prvi put osjetih kako je sve nebitno što je oko nas, što imamo i tko smo jer strah raširi svoja krila panike i sve upute, sve vježbe, sva znanja ispisana prestaju gubiti svrhu u toj malenoj tisućinki sekunde. U deset sekunda život je iz korijena promijenio putanju, a činilo se kao da lomljava ne prestaje. Rušenje i zveket stakla, pomicanje svega što nije posebno učvršćeno, padanje i pucanje i jedina potreba bježati. Danas mi neki govore kako treba smireno ostati doma dok ne prestane. Da, ostaju doma oni koji su u zgradama i neboderima. Struka kaže ako u nekoliko sekunda možete biti vani treba pobjeći na otvoreno, dalje od kuće. Javio mi se jučer prijatelj s mora i kaže ne smiješ bježati, kada stane spakiraš nešto stvari i onda izađeš. Bože koja uputa. Kakve stvari kada se oko tebe lomi, baš ti ne pada na pamet pakirati. Imam ja spremljenu malu torbu s vodom, brojevima telefona, prvom pomoći uz krevet i mislite da sam se uopće sjetila toga, ne nisam. Izletjela sam bosa u pidžami sa mobitelom u ruci kojeg sam slučajno imala jer sam bila budna i željela vidjeti koliko je sati. Kažu mi oni koji su preživjeli Banja Luku taj strah ostaje do kraja života samo se nauči s njim živjeti. Koliko će dugo učenje trajati?

 

26.03.2020.

5 komentara za "Kako"

  1. Marija
    Marija
    26/03/2020 at 11:40 am Permalink

    Mi smo civili koji nisu drilani za posebne situacije i nosimo se s njima kako najbolje znamo. Baba mi je rekla da je za vrijeme bombardiranja s djetetom u naručju stajala ispod štoka ulaznih vrata jer da je taj dio kuće najjači. Strah je osobina koja nas nastoji sačuvati. Samo ga budale ne osjećaju.

  2. Krebs
    26/03/2020 at 2:55 pm Permalink

    Da , krasan tekst , Tonka o starasnij temi.. lp

  3. gabi
    26/03/2020 at 5:45 pm Permalink

    Draga Tonka, potpuno te razumijem jer sam ga i sama iskusila. Sretna sam što još imam krov nad glavom, za razliku od mnogih. Žalosti me sudbina tih nesretnih ljudi ali mislim da će ponovo izaći na vidjelo i neke ljudske vrline i pobijediti ovo zlo. A iz straha često puta izraste hrabrost.
    Pozdrav Tonka i svako dobro!

  4. katarinab
    katarinab
    28/03/2020 at 5:01 am Permalink

    Draga Tonka, suosjećam i proživljavam s tobom strah koji nije moguće zaboraviti. Bojim se jutra.
    Svako dobro i pozdrav sa zagrebačkog nebodera.

  5. Tonka
    Tonka
    28/03/2020 at 10:13 am Permalink

    Hvala vam dragi očarani, još smo tu, polako iz dana u dan.

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.