Komadić kruha
zrnce šećera
sjećanje i voda
koje obilje
bijeli zid
crna zemlja
žuti cvijet u otučenu loncu
e,moja kate
tko još misli na te jutros
drveni stol davno obojen u zeleno
i stolica kišom isprana
štap o zid oslonjen na domak ruke
ti ,Kate moja
ništa ne pitaš
ništa ne tražiš
smo odlutaš nošena mislima
po nekim dugim cestama
vlastita sjećanja