Posvećeno srcima onih koji  iz zavičaja odoše u bijeli svijet.

Vijest da je „došo Haso“, uz to obavezno je išlo „koji Haso“, se brzo pročula  selom i susjednim selima u kojima je imao sada već daleke rođake. Mlađi nisu ništa znali o Hasi. Samo bi se pokoji stariji ljudi prisjećali da je stari Husara imao pored sina Saliha i starijeg sina Hasu. Haso je rođen 1920. godine. Stasao je u naočitog momka. A dotle je kao dječak i momčuljak hodao za ovcama i kozama po trepčanskim pašnjacima i merajama i goletima Trebačkoga brda. Završio je tečaj opismenjavanja koji mu je kasnije priznat kao završen prvi i drugi razred osnovne škole.

Treći i četvrti razred je završio u redovnom pohađanju škole u susjednom selu Šije, budući da u njegovom Trepču nije bilo škole. Kada se zamomčio, Haso je sa svojim vršnjacima hodao po seoskim prelima i pjerovima, ašikovao sa curama sve dok nije narukovao u vojsku u Derventi, februara mjeseca 1941. godine, i to u kraljevu vojsku Kraljevine Jugoslavije. Kao stasit i naočit, i još rumen u licu, čini se pucao od zdravlja, nepuna dva mjeseca proveo je na regrutskoj obuci u kraljevoj gardi u Beogradu. Dakle, ne zadugo, jer su Hitlerovom ultimatumu Kraljevini Jugoslaviji da pristupi Trojnom paktu, beogradske ulice, 27. marta 1941. godine, uzvratile komunističkim parolama: „Bolje rat, nego pakt“ i „Bolje grob, nego rob“, a onda je uslijedilo 6. aprila Hitlerovo bombardovanje Beograda. Kralj Petar, koji nikad nije bio i krunisan – samo je uveden u poslove kralja  — i njegova Vlada Jugoslavije bježe u London.
.

Njemačka vojna čizma je pregazila Jugoslaviju za 12 dana. Kraljeva vojska je  položila oružje Švabi i rasula se. Haso se vratio kući.
.

Ubrzo ga otac oženio djevojkom iz Raduše. Ali 10. aprila 1941. godine uspostavlja se nova država – Nezavisna država Hrvatska, fašistička tvorevina Trojnog pakta u čiji sastav je ulazila i Bosna i Hercegovina, fragmentirana u više oblasti. Organizira se vojska te nove države, policija i slične vojne formacije, i valja opet Hasi u vojsku, ali u koju? Domobrane, zeleni kadar, ustaše, četnike, partizane, ili u neku njemačku postrojbu? Hasu su ubrzo, a da on toga nije bio ni svjestan, uz prethodnu dobru selekciju kao mladog i kršnog, te snažnog, visokog i lijepog mladića Nijemci mobilizirali u specijalnu elitnu jedinicu, zvanu  Handžar divizija.

Pristajala je Hasi ta sjajna uniforma i sjajne, kožne čizme. Izgledala je na njemu kao salivena. Tako uniformisan i dotjeran došao je Haso malo na odsustvo, na nekoliko dana kući da vidi ženu i roditelje.

Potrefilo se da je u selu tih dana bio i veliki pijer, pa je Haso na pijeru dominirao svojom ljepotom i uniformom i sve mu je pristajalo, da su se cure jagmile pogledima da ga očijukaju i da žale što je, eto, oženjen. Haso je, iako oženjen, tu na pijeru „zaganjivao“ svoju veliku ljubav, izvjesnu Zlatu, koja ga je, uz smiješke mu, kao ignorisala, izbjegavala i izmicala se ispred njega, na očigled drugih cura i  momaka, iako joj srce pucalo za njim, jer joj nije priličilo stajati javno na pijeru sa  oženjenim. Bio je Haso prava „kitiguzica“, kako je narod zvao te što vole da se gizdaju i  hvale, čak je za taj dan na pijeru nabacio na ramena i neke činove potporučnika, a da to nije bio.  Držao se narcisoidno i nadobudno, i ništa sebi nije dao dokazati, kamoli da mu se proturiječi.

Haso je kasno shvatio u kakvu je postrojbu dospio.

Rat se završio, Haso se iz rata nije vratio. Strah od partizana i komunista mu nije dao da se ikome kući javlja. Žena Fatima mu je rodila  kćerku za koju Haso nije znao ni da je ima, ali kako se za Hasu nije znalo godinama i decenijama, ni da je živ, ni da je mrtav, Fatima se preudala za Emina Artuku, koji je prihvatio i pastorku Razu.

Haso je svoje ime preinačio u Hans. U Njemačkoj se oženio s Poljakinjom, apotekarskom pomoćnicom, koja je već imala kćerku Ingrehid iz prvog braka. Tako nam život pamti sve što mu uzimamo i dajemo i sve nam prije ili kasnije vraća. Hasina kći je postala pastorka, a kao Hans dobio je pastorku. Poljakinja je bila stroga prema Hansu i nije mu dozvoljavala da ostvaruje ikakve kontakte sa svojima misleći da bi ga mogla izgubiti.

Tek kada se “balkansko bure baruta” ponovo zapalilo 1992-1995. godine i kada je, poslije pedeset godina, ratni uragan ponovo zatutnjao Balkanom i Bosnom, dopuhao je Hasinog sestrića Rasima Alkaza, u okolinu Frankfurta i u tom malom mjestu ubrzo saznaje da tu živi jedan starac, koji je došao iz Bosne poslije onoga rata. Susreću se i u razgovoru saznaju da su rod – najrođeniji, najbliži, sestrić i dajdža. Uslijedili su, u ljetne dane 1994. godine, svakodnevni i dugotrajni razgovori u parku, u šetnji i u stanu. Razgovarali su o svemu i svačemu, što god je Hasu interesovalo i čega se i koga god se sjećao. Rasim se nije oduševio  životnom situacijom svoga dajdže, čak štaviše, razočarao se. Pa mu se nije libio, kada su se već uveliko upoznali i zbližili, kazati kako mu je mali stan, sa oskudnim namještajem i kako ima lošiji televizor i lošije kupatilo, nego on u Bosni. Poslije tih razgovora Haso je poželio i odlučio da dođe u Bosnu, u Trepče – u svoje rodno selo. Hasu, alias Hansa su svakodnevno zaokupljale priče koje je čuo, pa se opsesivno usredotočio da vidi svoje selo Trepče i Trepčane, samo je bilo pitanje kada će se to desiti. Mora čekati da se rat u Bosni primiri ili potpuno završi, pa će onda krenuti u svoj san,  kojeg sanja šestu deceniju.

Haso se interesovao i za svoju jaukliju iz Medakova, sa kojom je ašikovao i koju je baš volio, ali nije bila sudbina da je oženi. Priupitivao je sestrića da li je živa, ima li porodicu, kako živi, i kako bi je imao volju vidjeti. Kada je čuo da je ostala  udovica, poslao joj je u nekoliko navrata po sestriću neki skroman i primjeren poklon. Želio je time kazati, kako je se po lijepome sjeća dušom i srcem, i da mu je bila najdraža cura, i kako mu je draga uspomena iz mladosti, i poručio joj da bi je imao volju vidjeti i popričati s njom. Proživljeno vrijeme ne možemo nikada vratiti, ali se svom proživljaju možemo vraćati.  Možemo ga sjećanjem prizivati. Sjećanjem i riječju ga u novo, u svoje najnovije vrijeme smještati. I možemo ga uspoređivati. I nije to gubitak vremena u prizivanju proživljenoga. Sa sjećanjem imamo prošlost. Oživljavamo je i kao da je živimo iznova, pa nam i sadašnjost  biva ljepša i draža, i kada uz to još iskazujemo i svoje nade, a nadanja su uvijek lijepa i u njima se  krije budućnost. Haso se ponovo zagrijao za svoje nade, kada su mu bile već iščezle,  da će ipak prije smrti vidjeti rodno selo. Oživio je u sebi svoju mladost a u svoje stare dane i poželio da joj se približi dolaskom u Trepče, gdje ju je ostavio.

“Uspomene su moj život i samo su moje, i s njima sam sretniji”, sebi Haso veli. Haso, alias Hans u svojo 80. godini, a poslije 55 godina, kreće augusta 1999. godine u Bosnu, avionom u  Sarajevo, pa u Trepče, s bratićem, koji je došao po njega na aerodrom.

Prolaze  Zenicu. Pa ponad Žepča. Pogled iz auta vraća ga u žepačke vašare, i kada je jednog vašara sa ocom Husarom, pješice preko Crnog vrha i Šehera, dotjerao kravu na vašar da je prodaju. Ubrzo ga vožnja mimo Maglaja smješta u momačke putravce i put za kobilom Lasom natovarenom sa dva velika sepeta krušaka lipnjača, pa preko Šljivica i sela Moševca u  maglovito lipanjsko jutro maglajske pijačne srijede. Strepnja ga neka obuzima. Na um padaju  mu kosovačka i šijačka prela dok mu natpisne table tih sela prolaze ispred očiju.

Napokon, voze se od Tešanjke ka Medakovu. Izudinu, bratiću, veli da polahko vozi, hoće sve  da razgleda i da što više vidi. Kada je ugledao školu u Medakovu, zapovijedio je bratiću:“Stani ovdje! Hoću da je vidim. Živa je još. Oronula je više negoli ja, a bila je nekada  ljepotica ovoga kraja. Na njoj sam kao omladinac sa osamnaest godina kulučio miješajući malter i nosajući tezgere pune il’ cigle, il’ pijeska, il’šute, i svakog drugog materijala.“

Asfaltnim putem nastavljaju vožnju, te preko velikog mosta prelaze Trebačku rijeku u kojoj se kupao, i u njene virove nestašno sa obala skakao, i sa drugarima se potapao i tušio, i lovio, u ruke i u sepet ribu.

Ulazi u svoje rodno selo. Čudne ga emocije obuzimaju. Strepnja. Srce  puno.

Obilazi mahale i bregove i ništa nije isto, i mahale i bregovi se promijenili. Ne može da vjeruje da je to njegovo selo. Teško prepoznaje sokake, i pašnjake, i gudure, i ljude. Traži svoje vršnjake: Ađula, Ibrahima, Hakiju, Muharema, Safeta, Mehemeda, Smaju, neke je  posjetio i na mezarju, sa nekima evocirao uspomene iz djetinjstva i sa momačkih prela. Sreo se i sa svojom kćerkom Razom. Majka joj je već bila umrla. Kćerki je bilo milo što je vidjela svoga oca, a mislila je da to nikada neće. Grlili se. Suze radosnice dijelili, kada već nisu dijelili druge radosti.  Lijepo je  da se roditeljska radost desi i doživi, makar i u svoje stare godine – u pedeset sedmoj kćerkinoj i osamdesetoj očevoj. Gotovo cijeli svoj život imala je majku, a nije imala oca, sada ima oca, ali nema majku.

Tu noć Haso se preslišavao, priupitivao, gdje je to kod Boga zaslužio da mu podari ove dane i susrete sa rodnim mjestom, bratom, bratićima i sestrićima, sa ženom koju je kao djevojku  volio, i napose da mu podari današnji dan u kojem svojim očima gleda svoje rođeno dijete –  kćerku, svoju krv i svoj lik. Istovremeno pita se i gdje je to pogriješio pa mu dragi Bog to uskratio i pola vijeka i pola svijeta daleko odvojio od toga.

Zlata, njegova prva i velika ljubav, se udala u Ševarlije. Rodila je tri sina. Ostala je udovica. Protjerana je  iz  Ševarlija. Vratila se poslije pola vijeka u  svoje rodno Medakovo, a sinovi se rasuli po svijetu, svako sa svojom porodicom: jedan u Australiji, drugi u Kanadi, a treći na Novom Zelandu.

Poslije pedeset i pet godina, rat je Hasu doveo kući, kao što ga je jedan rat prije toliko godina odveo od kuće. Toliko poslije isto susret jedne ljubavi, Zlate i Hase, susret mladosti i starosti, s njima i u njima sudaraju se srce i stvarnost. Srce pamti lijepe ožiljke ljubavi, a stvarnost nudi privođenje kraju života, kojeg zaslađuje daleka mladost. Tako ratovi jedne tjeraju od kuće, druge vraćaju kući, jedne rastavljaju, dok druge spajaju.

Ali Hasu je biološki sat pozvao da se vrati mjestu rođenja. Neka čudna gravitaciona sila rodnog sela ga je vukla tamo gdje je načinio prvi udisaj koji mu je kodirao ovozemaljski život i trebalo je da dođe, eto, da načini i zadnji udisaj, da mu posljednji udisaj tog istog zraka dekodira život, i nije mu bilo smrti bez toga.

Poput lososa koji život proživi tamo gdje ga rijeka odnese, od mjesta gdje je njegovo jajašce ispušteno, pa sve do kraja života, kada se  vrati na isto mjesto, da ispusti svoju ikru, poslije čega umire. Najdraže je umrijeti tamo gdje si se rodio. – Gdje nik’o tu i obik’o – vele, pa je mirnije i običnije tu i smrt prihvatiti i draža je, no  negdje u bijelome svijetu.

Zemlja koja te othranila traži te k sebi. Gdje se rodio i gdje se  uzgojio, osjećaš kao da si joj dužan, kao da je najtoplija, najlakša, kao da će pod njom biti  najugodnije, ugodnije no drugdje. Njeno smo sjemenje, njen plod i red je na nju pasti u posljednjem svom iskoraku, čelom u rodnu grudu udariti, i u njoj nestati poput lista, travke, mivke… što pupolji, pa cvate, raste k nebu, pa opet pada i stapa se s tlom, nestaje u svoje  novo nicanje. Zemlja koja te hranila, ponekad škrto, želi te, kao majka dijete k sebi u zagrljaj.

Eto, Božijim emerom, Haso je, sedmi dan svoga povratka, udario čelom u svoju rodnu grudu i nije to mogao tamo negdje, gdje je proživio većinu svoga života. Kao da je okus smrtnog hropca slađi s mirisom zraka svoga sela i bijelih ćefina i s mehkoćom lipova tabuta. Kakav je  to zov rodne grude, kada se dospije na samrtnu postelju, najbolje kazuju riječi sa samrtne postelje Semiz Ali-paše, koji je za pola dana osvojio Budim, riječi gazije i dike sultana  Sulejmana, kada su ga age i begovi – izaslanici sultana, pitali za posljednju želju – gdje turbe da mu sagrade:
.

 “Volja tebi Travnik, Saraj’vo,
Banja Luka, Mostar, Visoko…
Ako hoćeš nasred Stambola…
‘Sve su vama to lijepi šeheri’ – veli
‘Tamo je raskoš, sjaj,
Al’ je samo jedan rodni kraj.
.                                                                                                            

Zato me do Prače nosite…
Tamo gdje sam prvi put snio,
Lov lovio, ljubu ljubio. Tu je dom, tu je dom,
Kraj Prače (u Bosni) me vi ukopajte.
Tu mi kosti bolne spustite.”*
.

 Ali ona ljudska priča, insan-inat, progovori. Odupre se volji mrtvog tijela Hasina da se preda lahkoj rodnoj, crnoj zemlji, ali duši nisu mogli, ispusti je gdje joj volja bješe, pod trepčanske  nebeske svodove.

Žena i pastorka Hasu, alijas Hansa, u sanduku u Njemačku vratiše i po tamošnjim običajima ga sahraniše, u pepeo sagorješe i u urnu smjestiše.

A htio je pobjeći od toga, mada nije to izustio.

Siromah ili car, ili losos, u srcu mu je čar zavičaja!

                                                  .

*(Iz pjesme “Bol boluje Semiz-gazija”, Senud Hotča 7.1.1565)