Dugim desetljećima
perom i tintom u rukama
pokušavam zatrti
ovu klicu ljubavi
što nekontrolirano
mjesečinom klija u meni.
Ne hranim je riječima,
ne grijem je zagrljajima,
ne sladim je poljupcima,
ne pojim je suzama sreće
ali ona uvenuti neće.
Korijenje je snažno
u ovo srce slabo zarila
iskorijeniti  je ne može
ni tuga ni  nesreća,
lijane neprolaznosti
oko sjećanja je ovila
klija i dalje na granici
sreće i potpunog ludila
nad ambisom mog života.
Snage nemam više je zatirati
svjesna da život ću potratiti
njeno postojanje negirajući
krećem sa njom u nova jutra
možda je i zalijem suzama sreće,
nahranim riječima ljubavi,
zasladim poljupcima toplim
neka izraste u stablo ljubavi.