Slučajno leže na sve strane
na policama iza mutnoga stakla
nit’ jedna godinama nije se makla
čekaju u košarama kao crne vrane.

Ima ih u kašetama kao da su ribe
pod, i na stolovima, pa u tabureu
poneka se nađe čak i u foajeu,
a kadikad se neke nakratko zagube.

Nasumice otvaram jednu knjigu
na tisuće riječi u njoj se niže
prigrlim je k sebi jače i bliže
kao da mi voda ispere svu brigu.

Krećem se zadanim smjerom,
riječima, nepoznatim pravcem
kao nekim tajnovitim rukavcem
piščeva me ruka vodi perom.

Iznova se vežem uz glavni lik
poput neobjašnjive magije
spojeni smo nitima sinergije
živim i dišem njegov nijemi krik.

Proživljavam sve tužne glagole
sve stranice sreće, patnje il’ tuge
ušla sam u priču, nema mi druge
dok ne upijem i zadnje simbole.