Ima jedan korijen
iz njeg’ rastu šume,
tek ponekad tiho
grane o njem’ šume.

Ima jedan korijen
vječno svjež i zelen.
On napaja grane
koje zemljom se hrane.

Ima jedan korijen,
nevidljiv je oku,
od njeg’ teče nektar
kroz rijeku duboku

u zemlju gladnu sunca,
u more žedno neba…
Od postanka do vječnosti
sve je što nam treba.