Krvari mi duša ko tišina noćna
žedna reči izgara mi grudi
ko vetar upliće se u grane
u okršaju nečeg sputanog i dubokog u meni.
Tinja plamičak davno ugašene vatre
krvavi plam lagano se budi
ko hiljade behara proljećni
u zagrljaju mene sa nemirom večnim.
Prošlo je vreme odsanjanih snova
al duša još u snu cveta
ko crvena ruža u ruci zaljubljenih
u raskoraku godina davno izgubljenih.
Sježe moje usamljene noći
krvave pahulje boje put
u okršaju vremena i sna
život me vodi a to,to nisam ja.
01/07/2012 at 10:54 am Permalink
Sjetan ton prati cijelu pjesmu, ali meni se najviše svidjela zadnja strofa i ne samo zbog rime. U njoj je prikaz cijelog života i odnosa prema njemu. Pozdrav Mile 🙂
01/07/2012 at 11:01 am Permalink
hvala marija…lep pozdrav…. 😉
01/07/2012 at 5:33 pm Permalink
“u zagrljaju mene sa nemirom večnim.”
Lijepo rečeno,
pjesnici uvijek titraju nemirom vječnim….
Pozdrav!