Isplanirala sam let.

 

Vidjeti mjesec.

 

Kao pravi kovač svoje sreće

iskovano,

pomno slažem

red

po

red.

 

Pri  samome vrhu puše,

sve teže razaznajem

lica.

 

Vjerojatno sam tako

propustila i Tvoj glas.

 

Na tren, nestalo je Svjetla.

 

Dračom mraka,

grebem grozničavim rukama

tražeći mjesto

gdje izranja slamka

svjetleće nade.

Ruke

okovane luminom straha

uz ljušturu tijela

poklekle, šute.

Tmina je posve ishlapila.

 

Ostao tek dah.

Za molitvu.

 

Opet vidim.

 

Svjetlo nikada nije bilo ugašeno.

 

Sada Ti jasno čujem glas.

 

Mjesec vidim i odavde.