Isplanirala sam let.
Vidjeti mjesec.
Kao pravi kovač svoje sreće
iskovano,
pomno slažem
red
po
red.
Pri samome vrhu puše,
sve teže razaznajem
lica.
Vjerojatno sam tako
propustila i Tvoj glas.
Na tren, nestalo je Svjetla.
Dračom mraka,
grebem grozničavim rukama
tražeći mjesto
gdje izranja slamka
svjetleće nade.
Ruke
okovane luminom straha
uz ljušturu tijela
poklekle, šute.
Tmina je posve ishlapila.
Ostao tek dah.
Za molitvu.
Opet vidim.
Svjetlo nikada nije bilo ugašeno.
Sada Ti jasno čujem glas.
Mjesec vidim i odavde.
Aljoša
Lav
10/09/2020 at 9:26 pm Permalink
Svjetlo nikada nije bilo ugašeno.
Sada Ti jasno čujem glas.
Mjesec vidim i odavde.
Spoznaja na kraju. Vp!
11/09/2020 at 4:36 am Permalink
Ostao tek dah.
Za molitvu.
Kada dođe prava frka, ostane dah za molitvu. I vraćanje u normalu života!
11/09/2020 at 10:35 am Permalink
Krasna poezija !!
11/09/2020 at 12:36 pm Permalink
Uvijek nam je ta molitva zadnja nada, pa bila izgovorena i zadnjim dahom. Odlična pjesma, Koko .LP
11/09/2020 at 1:15 pm Permalink
Zahvaljujem svima na pažnji i komentarima! 🙂
11/09/2020 at 8:04 pm Permalink
Uvijek težimo onom dalekom, a ne bismo trebali.:)