Samo poneki uzdah razbija monotoniju kišnih kapi,

što se neumorno zalijeću o prozorsko staklo,

klizeći poput suza jedna za drugom.

Umorna ruka vješto prebacuje nit preko igala.

Klupko se polagano odmotava uz tihu škripu naslonjača

i neumoran ples plamičaka što polagano dogorijevaju.

Teški se kapci sklapaju u ovoj monotonoj noći,

na licu izbrazdanom,bezvoljnom, umornom od života,

tražeći san u bijeloj sobici.

Dok posljednja voštanica dogorijeva , još jedan se uzdah čuje iz dubine

nad požutjelom slikom, kraj uvele crvene ruže u kristalnoj vazi,

prije nego li veo noći sklopi umorne oči.