Mjehur – SF roman, 11. nastavak

Dvadeset sedmo poglavlje

Insektoidi su čvrsto vezanu šesteročlanu posadu helikoptera smjestili na leđa glomaznog letećeg kornjaša. Svi zajedno su se uputili smjerom sjeverozapada na put dug više od četiri stotine kilometara. Zanoćili su na cvjetnom tepihu Livanjskog polja. Zatvoreni u kaveze sklepane od drvenih oblica, spojenih lijanama i propolisom, zarobljenici su sa strepnjom očekivali, što će im donijeti jutro. “Pobijmo ih odmah! Zašto da se mučimo s njima do Košnice?

Njihova krivnja je neupitna”, do ušiju sužnjeva u kavezima dopirala je prijetnja osobe iz nedalekog šatora ukrašenog vladarskim insignijama. “Odont je naredio da ih dovedemo žive i neozlijeđene. Mi nismo divljaci. Svakome treba pružiti šansu za pravedno suđenje”, odlučno mu je odgovorio drugi, pomalo šušljetav glas. Unatoč krvoločnim pogledima paučnjačkih insektoida, noć je protekla mirno. Rano izjutra nastavili su let. Kad je sunce dosegnulo zenit, u podnožju brda su ugledali zlatan pečat Košnice. Okolica je vrvjela raznorodnim sojevima insektoida. Slijevali su se prema kružnom ulazu, otvorenom pri rubu oboda kupole. Svi su, polako i strpljivo, silazili prema dnu golemog zdanja, plazeći koncentričnim krugovima oplošja. U trenutku kad su zarobljenici, neposredno ispred ulaza u Košnicu, izvedeni pred starješinu Odonta val iznenađenog zujanja je odjeknuo sparinom zrelog jesenskog dana. Naoko niotkuda, pored Košnice se pojavio veliki crno-žuti transporter. Komični je čovječuljak na komandnoj kupoli, neuobičajeno ozbiljnog izraza na smežuranom licu, podizao ruku na miroljubiv pozdrav: “Časni sojevi insektoida… Vaša kraljevska visočanstva, dozvolite mi da u svojstvu neovisnog svjedoka sudjelujem na predstojećem sudskom procesu. Mislim da svojim iskazom mogu pridonijeti cjelovitijem sagledavanju nedavnih tragičnih zbivanja na ovim prostorima.” “U napad!” izdao je arachneoidskim generalima zapovijed Goonsaah, očigledno nezadovoljan razvojem događaja. “Ne bih to preporučio… nakon svega”, mirno je odvratio Admiral. “Stanite!” slabašnim glasom je prozborio Odont. Sljedećeg trenutka svi sudionici su ostali okamenjeni nastupom starješinine “pretorijanske garde”. Divovski mantoidi su se razvili u klin, visoko uzdižući svoje smrtonosne hvataljke. Prijeteći, zabrundao je i prateći roj stršljenskih vespoida. Stiješnjen s više strana, Goonsaah je nerado opozvao svoju naredbu. U napad razvijene postrojbe scorpionida, arachneoida i acarinoida zaustavile su se u svojem napredovanju. “Garantiram vam sigurnost čašću Zajednice”, obratio se Odont Admiralu. “Možete slobodno napustiti svoje vozilo i pridružiti se našem skupu”, zaključio je i nestao u polumraku ulaza. Košnicom za sjednice insektoida odjekivali su valovi prigušenog brujanja. Premda dupkom puno, zdanje danas nije odisalo uobičajenom živošću i prpošnošću. Kao da su i sami sudionici bili svjesni dramatičnosti i dalekosežnosti posljedica aktualnih zbivanja. Pokunjeni, u okviru uskih zastupničkih skupina, međusobno su šušljetali, usuglašujući stavove oko važnih pitanja i odluka. Na činjenicu da ovo nije sasvim uobičajena sjednica Zajednice ukazivao je i razmještaj sojeva. Čitav krug oplošja u visini centralnog podija zaposjeli su službeni odbori. Većina nazočnih insektoida upirala je svoje poglede prema loži u kojoj su se nalazili optuženici. S obiju strana okruživali su ih vodovi stražara,  formoida-ratnika. Nasuprot njima – pomalo zbunjena, ali svjesna trenutka i osobnog značaja – ukočeno je stajala grupa izabranih porotnika, predstavnika svih insektoidnih sojeva. Oni će danas donijeti presudu u slučaju sudbonosnom za budućnost Zajednice. Desno od njih stajali su svjedoci u sudskom procesu.

“Časni zastupnici Zajednice insektoida… poštovani gosti”, pojačan akustičnom nišom starješinske lože Košnicom se razlijegao Odontov starački glas. “Okupili smo se u ovoj nesretnoj prigodi kako bismo razmotrili događaje koji su u crno zavili mnoge naše obitelji. Sastali smo se da bismo donijeli odluke vezane uz korake koje ćemo morati poduzeti u bliskoj budućnosti, u smislu zaštite integriteta čitave Zajednice. Prije svega, predlažem da minutom šutnje odamo počast žrtvama nedavnih tragičnih zbivanja.” Samrtnička tišina je bremenito odjekivala okamenjenim licima. Gotovo da nije bilo roja koji proteklih dana nije pretrpio teške gubitke. Neki od njih bili su gotovo sasvim istrijebljeni. “Molim sada vojskovođu Khaadeha da nas izvijesti o poduzetim vojnim operacijama”, pozvao je starješina. Princ je, uz očigledne zdravstvene tegobe, prhnuo i prizemljio u središte centralnog podija. “Ratna strategija bila je postavljena pravilno i izvedena učinkovito. S time se, nakon podrobne analize, već složilo čitavo Vojno vijeće. Tu nema ništa sporno. Ono što je zakazalo bila je ishitrena vojna suradnja ugovorena s nepouzdanim partnerom koji nas je… izdao! No ta je odluka bila u kompetenciji ovog Sabora.” Ponosni je Khaadeh napravio dugu stanku, dopuštajući zastupnicima da u potpunosti osvijeste vlastitu odgovornost za naprečac donesene sudbonosne odluke. Poniknutih pogleda, šutjeli su… zagledani u vlastite turobne misli. Nikome nije ni palo na pamet oponirati ili rogoboriti. “Smatram kako ovdje ne moram ponovno nabrajati ni bolne podatke o žrtvama i izgubljenim teritorijima. Svi ih dobro znamo”, tronuto je nastavio princ. “Zato predlažem da pokušamo rasvijetliti pojedinačne zločine počinjene tijekom ratnih operacija. Tu prije svega mislim na gnusni zločin izvršen nad grupom naših ratnika u napuštenom sjedištu zapovjedništva vojne baze, na samom ratištu. Molim svjedoke optužbe da daju svoj iskaz.” Iz sjene lože za svjedoke istupila su tri muscidoida. “Časni sude”, bojažljivo je zakašljucnuo najstariji. “Po nalogu zapovjednika voda krenuli smo u obilazak terena, neposredno nakon povlačenja naših trupa. Spuštajući se sa sjevera ugledali smo vojskovođu Goonsaaha kako hita u pomoć napadnutim jedinicama oko Zagreba. Upravo kad smo stigli blizu zapovjedne baze insektoida, odatle je odlazilo terensko vozilo u kojem su se nalazili ovdje nazočni optuženici.” Svjedok je pritom bojažljivo uperio “surlu” prema Krunoslavu. “Zaputili su se u brda. Mi smo se sakrili u grmlje i čekali da prođu. Budući da iz baze nisu dopirali nikakvi zvuci, mislili smo da je napuštena pa smo krenuli dalje, u obilazak. To je sve što smo mi… vidjeli”, završio je svjedok svoje izlaganje, zbunjeno se ogledavajući. U očiglednoj nelagodi trazio je podršku svojih kolega. Oni su vazno kimali glavama, potvedjujuci govornikove rijeci. “Hvala vam, gospodo”, javio se Odont. Pozivam sljedećeg svjedoka. Gospodine Admirale… molim vas, dajte svoj iskaz.” Iz sjene lože rezervirane za goste izronio je Admiral, praćen dvjema u modre plašteve zaogrnutim osobama. Istog trena u redovima araneoida je nastalo uzbuđeno komešanje. “Prije nego što dam svoj iskaz molim vas da pozorno saslušate moje pratitelje”, zamolio je uparađeni starac. Visok muškarac s njegove lijeve strane spustio je s glave visoku kukuljicu, skinuo srebrnu krinku i odbacio svjetlucavi plašt. Markantni dugokosi stranac prvo je samouvjerenim pogledom zaokružio po sudionicima skupa, a zatim progovorio odrješitim vojničkim glasom: “Nedugo prije vašeg napada na žilu imao sam rijetku prigodu nazočiti tajnom skupu na kojem su kovani zavjerenički planovi za nasilno svrgavanje časnog vođe Odonta s položaja zapovjednika insektoidne Zajednice.” Istog trena uzdah iznenađenja i nevjerice je prohujao prostranim zdanjem. “I ne samo to”, nepokolebljivo je nastavio govornik. “Vođi sabljastih reptektora, strašnom Magoorru, nuđeni su teritorijalni ustupci, kao protuusluga za sudjelovanje u napadu na žilu.” “Veleizdaja”, prostrujali su prigušeni glasovi zastupnika. “Ma tko je taj nikogović koji nas ovdje, u našoj vlastitoj kuci, vrijedja?” zaurlao je krpelj Ixodid. “Imate li vi, mladi gospodine, ikakvih dokaza za ove zlonamjerne lazi!?” Naravno da imam, gospodine generale… vas osobno i vojskovodju Goonsaaha, ukoliko imate još imalo casti i poštenja.” Na posljednje glasno izgovorene rijeci optužbe sojevi araneoida su, kao jedan, skocili na paucnjacke noge, spremni napasti drznika. U Košnici je zavladao gromoglasan zagor. Strasti se više nisu mogle suspregnuti. Zastupnici su se medjusobno konfrontirali, zahtijevajući objašnjenje. “Mir!” odjeknuo je prijeteci glas mantoida iz Odontove pratnje. “Starješina će govoriti.” “Poštovani zastupnici, dični sojevi insektoida… ovo su teške optužbe koje zahtijevaju opsežnu istragu. Ta istraga će – svečano vam obećajem s ove govornice – u najkraćem roku biti poduzeta. Vratimo se slučaju žrtava iz zapovjedne baze”, umirio je duhove iskusni Odont. “Smijem li sada ja iznijeti svoje svjedočenje?” nježnim glasom se javila Tagena. Nakon dobivene privole nastavila je, obraćajući se porotnicima: “Kad je stigla užasna vijest o izdaji reptektora, vojskovođa Goonsaah mi je naredio da se – zajedno sa zaštitnim vodom – uputim na istok i osiguram povlacenje arachneoidskih izbjeglica u nova staništa. On sam odmah se uputio na sjever…” “Tagena laže!” odjeknuo je zvonak glas. “Goonsaah je prije odlaska dao pogubiti zaštitni kraljevski vod humanoidnih odonata!” Krhkoj arachneoidskoj princezi pristupila je zakrabuljena prilika drugog Admiralova pratitelja. Khaadeha je nešto oštro presjeklo u grudima. Tajanstveni svjedok obrane polako je skinuo grotesknu srebrnu masku. Iz daljine se moglo raspoznati nježno djevojačko lice. Kad je svjetlucavi modri plašt skliznuo s tijela, dvoranom se prolomio uzdah čudjenja i nevjerice. U zasljepljujuće zlatnim pramenovima prosijavajućeg sunca pred osupnutim članovima Zajednice insektoida ukazala se… Zeeah. Nije to bila nekadašnja princeza humanoidnih odonata, ovo je bila Zeeah – žena. Na stasitom tijelu nije više bilo ničega što bi upućivalo na njeno insektno podrijetlo. Khaadeh je hramajuci potrcao, a zatim prhnuo do voljene princeze. Oblijetao je oko nje u strahu da ce se čudesna prikaza rasplinuti. Nije mogao povjerovati u to da ju je ponovno dobio. Bio je siguran u to da ne bi mogao podnijeti još jedan rastanak. Princeza ga je nježno zagrlila, zaronivši duboko u njegove oči. I dok su se oplošjem Košnice razlijevali potoci suza ganutih zastupnika, Goonsaah se – šokiran neočekivanim prizorom – propeo na stražnje noge. Kao da se brani od nevidljivog napadača, podignuo je u zrak svoja paučja ticala. Povlačeći se unatraške kroz gužvu arachneoidne brace, iščeznuo je iz divovske odaje. Iskoristio je usredotočenost publike na neobjašnjivu pojavu već oplakane princeze te se, probivši plombu saća u dnu loze, izgubio u labirintu podzemnih hodnika. To su prvi uočili vespoidi iz Odontove pratnje koji su, oštro zujeći, poletjeli za bjeguncem. Naletjeli su na živi zid arachneoidskih tijela. Pasivnim otporom, žrtvujući vlastite živote, štitili su uzmak ugroženom vođi. Vidjevši što se dogodilo, Khaadeh je iz pojasa iznenađenog stražara-formoida izvukao dvije sablje, probio čep saća svoje loze i nestao u mraku podzemlja. Letio je uskim, jedva osvijetljenim tunelom, zapinjući krilima za izbočeno kamenje. Nagonski je slijedio smjer Goonsaahova bijega. Uskoro ga je zamijetio gdje zamice u uski, pokrajnji krak labirinta. Bilo je očito da je dobro znao, kamo i kuda pobjeći. “Stani, ubojico!” zadihan i izudaran je povikao Khaadeh. Araneoid se zaustavio pred ulazom u prostranu spilju, obasjanu prigušenom mlijecnom svjetlošću. U snažnim humanoidnim rukama stezao je glomazan čelični mač. Procjenjujući da su mu šanse u uskoj cijevi tunela znatno veće, strpljivo je čekao napad razjarenog suparnika. Ipak, već prvi Khaadehov nalet odbacio ga je duboko u unutrašnjost pećine. Fizički slabiji, ali znatno brzi i pokretljiviji, princ odonata je salijetao Goonsaaha poput razjarenog stršljena, nanoseci mu nizove posjekotina po čitavom tijelu. Uzalud je snažni, na svojih osam nogu statično ukopani div zamahivao glomaznom mačetinom. Njegov pokretljivi protivnik već mu je s posve drugih pozicija zadavao nove i nove ozljede. U jednom trenutku Goonsaah je pokleknuo, izloživši prsa napadu protivnika. Khaadeh je upravo kretao u odlučni napad kad ga je, vrišteći poput egzotične ptice, sa stropa spilje zaskočilo neobično biće. Razjarena Tagena mu je sjela za vrat i poput vampirice stala čupati njegovu kudravu crnu kosu. U tom neobičnom položaju princ se nije mogao osloboditi zagrljaja sićušne paučice. Iz duplji njezinih pazuha stale su se izvijati groteskne sluzave izrasline, postajući svakim časom sve dulje. Na vrhovima izdanaka formirale su se otrovne crne bodlje. Plazile su u smjeru Khaadehovog vrata. Spiljom se razlegao zaglušan prasak. Majušno djevojačko tijelo je poletjelo, odneseno udarom teškog kalibra, odbilo se od stijene, da bi se na koncu zakotrljalo po vlažnom podnožju spilje. Kao u usporenom filmu udovi su, grčeći se, razbacivali oblake vodene prašine. Zatim se smirila, poprimajući filigranski izgled porculanske figurice. Na ulazu u špilju je stajao Krunoslav. Iz lovačkog karabina u njegovim rukama još uvijek se masivno dimilo. Goonsaah je nestao. Za sobom je ostavio samo trag progrušane, ruzičasto-zelene krvi.

Dvadeset osmo poglavlje

Stojeći u podnožju nasipa žile, nedaleko od mjehura Fiume, grupa od dvadesetak osoba nije bila pretjerano razgovorljiva. “Hvala vam, gospodine Malinaru… i oprostite zbog nesporazuma”, pružio je Khaadeh ruku Krunoslavu. Nakon toga je uputio dug zahvalan pogled Admiralu. “Ratna sjekira zakopana?” upitao je Juraj. Potpuna tišina je označila sveopću potvrdu. Kruno je specijalnom alatkom zarezao žilu. “Sretno.” Svatko je krenuo svojim putem.

Veliki oklopljeni transporter se uputio prema tek nekoliko kilometara udaljenoj jadranskoj obali. Na sigurnom odstojanju pješice ga je slijedio visok muškarac. Kad je tridesetak tona teško vozilo dosegnulo rub padine koja se spuštala prema morskoj površini, Admiral je izašao i zastao u sjeni visokih palmi. “Priđite, kapetane Malinaru. Vrijeme je da stanovnici mjehura saznaju cjelovitu istinu o sudbini ljudskog roda.” Krunoslav mu je, bez riječi, prišao. Ušli su u vozilo. Juraj je utjerao oklopnjak u divovski hidrogliser ukotvljen u luci koji se odmah uzdigao i “poletio” prema pučini.  “Dobro nam došli, gospodine admirale”, salutirao je starcu kapetan broda. “Admiral… pravi admiral!?” u nevjerici je pentao Krunoslav. “Ne samo admiral, nego i glavni koordinator svih vojnih postrojbi Albije”, ozbiljno je dometnuo Juraj. Stojeći na kapetanskom mostu, odmarali su oči na beskrajnoj praznini pučine. Nakon nepunog sata brišućeg leta Malinarevu je pozornost privuklo neobično šarenilo. U daljini su se stali pojavljivati nepregledni grozdovi prozirnih svjetlucavih polulopti, naslaganih do visine od nekoliko stotina metara iznad morske površine. Prolazeći kroz prizme stakla sunčeva svjetlost se razlijevala u vatromet zasljepljujućih duginih boja. “Poput vas… i naši su preci morali pronaći zaklon pred smrtonosnim zračenjem iz svemira”, prišao je Admiral Krunoslavu. “Jedan odvjetak ljudskog roda svoju je budućnost tražio nad površinom mora. Olovom impregnirani fotosenzitivni pleksiglas pokazao se dobrim rješenjem. Nezagađena hrana iz jadranskih dubina, kao i energenti iz podmorja, bili su baza za novi početak. Nedostatak pitke vode morali smo rješavati jedinim mogućim načinom – složenim procesom desalinizacije.” Hidrogliser se, u međuvremenu, poput kita nasukao na kružnu platformu ispod divovske prozirne kape. “Vidim da je vaša tehnologija superiorna civilizaciji mjehura”, konstatirao je Krunoslav dok su prozirnom gondolom roller coastera vrtoglavo lebdjeli prema gustim formacijama “grožđanog grada”. “Sve je to, od samog početka, bio elitistički projekt”, odgovorio je Admiral. “Skupina vodećih znanstvenika, potpuno rasterećena bilo kakvih moralističkih kočnica, ostvarila je vrhunce onoga što je znanost tada mogla ponuditi. Možda čak i više od toga. Pažljivo su sakupljena sva postojeća znanja, koja su poslužila kao baza neslućenim uzletima znanstvene misli tijekom proteklih stoljeća neprekidnog razvoja, kako na polju temeljnih, tako i primijenjenih znanosti.” “Koja fundamentalna ljudska ograničenja ste uspjeli probiti, osim – očito je – korištenja levitacijskih polja sila?” zanimalo je Krunoslava. “Enormnim razvojem hormonologije i citogenetike uspjeli smo spriječiti malformacije i disfunkcije na razini stanične anatomije i fiziologije. Vlastitim matičnim stanicama – deponiranima odmah po rođenju – kontinuirano obnavljamo tjelesna tkiva kako bismo umanjili efekte starenja… odnosno, da bismo spriječili kontinuitet grešaka u prirodnom kopiranju svojih stanica. Proces starenja i nije drugo, nego upravo to. Otkrili smo i načine automatskog prepoznavanja poludjelih tjelesnih stanica, kao i pouzdano poticanje njihove samoeliminacije. Kancerogene bolesti su kod nas vezane još samo uz nuklearne incidente. Da, gospodine Malinaru… rak je pobijedjen”, zaključio je starac. “A što je s besmrtnošću?” zanimalo je dalje Krunoslava. “Potpuna besmrtnost je nemoguća”, prasnuo je Admiral. “Prije ili kasnije pojedinčeva zaliha matičnih stanica će se potrošiti. Ipak, proces kontinuiranog samokloniranja umnogostručio je prosječni ljudski vijek. Pronašli smo, također, i način pohranjivanja “srži osobnosti jedinke”, onoga što svatko od nas doživljava “jastvom”. U slučaju iznenadne smrti “životna srž” – u staklenu kuglicu pohranjena kritična masa sivih stanica mozga na hranjivoj podlozi – povući će iskru života i održavati njen plam u elementarnom obliku sve dok se ne stvore uvjeti za postupnu “rekorporalizaciju” u novo ili djelomično novo tijelo. Na taj način moguće je sačuvati i obnoviti ugašen život, uvjetno rečeno… novim životom koji će  osoba i dalje doživljavati svojim.” Nakon kraće stanke starac se mangupski nasmiješio pa nastavio: “Što se tiče osobnog izgleda pojedinca, svatko od nas izgleda upravo onako kao što želi izgledati. Sloboda izbora spola, dimenzija, rase i ostalih tjelesnih osobitosti, u okviru razumnih okvira, zakonom je zagarantirana. Dozvolit ćete, ipak, da nije veliko zadovoljstvo sjediti u restoranu pored osam metara visoke žene. Prenatalnim genetskim korekcijama uklonjene su sve urođene bolesti i tjelesne nakaznosti. S mikrobima i dalje vodimo bitku… dio smo zajedničkog univerzalnog biotopa”, zaključio je starac. Krecući se kroz mnoštvo Alba relativno neupadljiva izgleda stjecao se dojam da su u ovom teško shvatljivom svijetu jeftini oblici afirmacije – izazvani izvanjskim efektima –  unatoč neogranicenim mogućnostima izbora, već odavno izguštani i prevladani. Tek tu i tamo pojavio bi se pokoji narcisoidni “paun”, ne češće nego u svijetu mjehura.

“Kakav je vaš društveni sustav?” pitao je dalje Krunoslav, dok su šetali naizgled umjetnim cvjetnjakom u kojem se sadnjom živog, prirodnog bilja nastojao stvoriti dojam artificijelnosti. Vjerojatno je to bio posljednji modni krik lokalnih ambijentalnih trendsettera. “Naše društvo je izrazito decentralizirano, do razine pojedinca, s najvišim stupnjem regionalne autonomije”, započeo je Admiral. Već ste shvatili da su temeljne zasade početaka naše civilizacije bile izrazito epikurejske. Tad je to bilo od životne važnosti i… bio je to izbor naših predaka. Nikakvi obziri, nikakve moralne dileme nisu smjele usporavati znanstvenike u pronalaženju izlaza iz gotovo bezizlazne situacije u kojoj se čovječanstvo zateklo. Živeći i mahnitom brzinom savlađujući iskrsavajuće probleme – izloženi stalnim izazovima vlastitim opstanku – stanovnici mora su se naviknuli na to da se oslanjaju samo i jedino na sebe. Nisu imali povjerenja svoju sudbinu povjeriti bilo kome… bilo čemu. To je jedan od razloga što u našem svijetu ni danas nije dozvoljeno javno ispoljavanje bilo kakvih ideologija. Privatno… možete misliti štogod hoćete. Javno… ne smijete nikoga opterečivati svojim stavovima. Jednako tako, nisu dozvoljeni ni ideološki komentari, propaganda, kao ni ostali oblici nametanja stavova i mišljenja u službenim tiskovinama i ostalim javnim medijima. Objavljuju se samo neosporne činjenice. Postoje pouzdane službene baze u kojima se mogu pronaći sve vrste podataka. Pranje mozga uistinu nam nije potrebno. Svatko ima svoju glavu pa neka misli. Hiii-hi-hi”, zameketao je starac.

“Jeste li riješili problem ljudske agresivnosti i egoizma?” zanimalo je, dalje, Krunoslava. “Naravno da nismo”, začudio se Starac. “Oni su zalog svekolikom ljudskom usponu. Bez sučeljavanja i natjecanja nema napretka. Uvjet svakom boljitku je borba – nadmetanje u svim pojavnim oblicima. Vlastiti probitak, kao i osobna afirmacija, uvijek ce biti najsnažniji pokretači i motivatori. Tu smo, moram priznati, iskopirali neka vaša rješenja. Ljudi se u tom pogledu međusobno, uistinu, poprilično razlikuju. Naravno, kod nas nema rafaliranja i premlaćivanja po ulicama. Nadmetanje se odvija u strogo kontroliranim uvjetima koji pojedincu garantiraju zaštitu fizičkog integriteta, izjednačene početne pozicije i objektivno prosuđivanje postignutih rezultata. Građane koji opetovano krše osnovna pravila ponašanja jednostavno iskrcamo u vanjski svijet. To ih vrlo brzo opameti. Drugima se, opet, toliko svidi da se više i ne požele vratiti u Albiju”, ponovno se šašavo nasmijao starac. “Ni ja više ne želim nazad u mjehur”, glasno je razmišljao Krunoslav. “Ali jednako tako sumnjam da bih bio sretan i u vašem presavršenom – bez zamjerke – pomalo sterilnom svijetu.” “A zašto, na primjer, ne biste osnovali koloniju na obali Jadrana i živjeli životom naših predaka iz dvadesetog stoljeća!” ozareno je predložio starac. “Mislite li da bi to bilo moguće?” zaintrigirano ga je upitao Krunoslav. “Nije sasvim nemoguće”, treptao je Admiral, razmišljajući. “Trebalo bi, istina, postići sveobuhvatan politički sporazum sa Zajednicom insektoida… čak i s Magoorrovim reptektorima, mozgao je starac češkajuci se po bradi. “Ukoliko bude potrebno – a sigurno će biti – Albi će vam ponuditi usluge nadgledanja i osiguranja provođenja sporazuma”, zaključio je. “Pa to je sjajna ideja”, oduševljeno je povikao Krunoslav.

Epilog

Na uskom peronu željeznicke postaje u žili Izlaznog sektora Vakuole polisa Fiume vladala je neopisiva gužva. Prva skupina pionira u svećanom se raspoloženju pripremala otisnuti na šestomjesčnu šihtu građenja novog života u neizvjesnosti vanjskog svijeta. Pred odabranom publikom i brojnim televizijskim kamerama političari su se natjecali u pronalaženju zvučnijih i patetičnijih fraza. Govori su, kao što je priličilo povijesnom trenutku, obilovali mojsijima, romulima i enejama. Nije nedostajalo ni feniksa, kao ni ostalnih repertoarnim mitskih živina. “Jesmo li ponijeli dovoljnu zalihu kvalitetnog  higijenskog materijala?” zamišljeno je upitala Koviljka. Na rubu perona, izvan fokusa javnosti, stvarni akteri ove epohalne avanture brinuli su puno prozaičnije brige. “Barem polovica ove kuće na mojim leđima napunjena je najfinijim guzobrisom koji sam mogao pronaći na tržištu polisa”, uvjerljivo je odgovorio Krunoslav. “Hvala dragom Bogu”, odahnula je Morina. “Odnosno, dragom… Krunoslavu!” zahihotao je Damir, stojeći u svojoj zelenkastoj kariranoj košulji i hlaćama kaki boje nasuprot pioniru i pionirkama. Njemu, naravno, nije bilo ni na kraj pameti napuštati informatički dobro opremljenu civilizaciju i grbiti se po baruštini egzotične ljudske prapostojbine. Pod ruku ga je čvrsto stisnula neugledna djevojka, ne odvajajući se od njega ni za tren. “A… gdje su vaša dječica?” upitala je Koviljka Mariofila. “Pronašli smo za njih savršen internat…” uskočila je Ema, “koji će ih na najbolji način obrazovati i pripremiti za izazove budućnosti… Zar ne, Mario!?” “Naravno… draga”, neuvjerljivo je odgovorio. Rezak zvižduk lokomotive označio je posljednji poziv putnicima. Natovareni ruksacima, jedva su se provlačili kroz uska vrata vagona. Dok je čekao na ulazak, Krunoslavu je pod nosom iskrsnuo velikom kuglom spužve obložen mikrofon. “Kako se osjećaju ljudi koji će učiniti prvi korak u budućnost čovjekove prošlosti?” odjeknulo je patetično pitanje uobraženog mladog reportera. “To morate pitati dečke iz inženjerijskih jedinica koji već mjesecima izgrađuju infrastrukturu kolonije na obali Jadrana”, našalio se Krunoslav, nestajući u zagušljivoj utrobi vagona.

Sa strepnjom neizvjesnosti u duši, kao i neizmjernim uzbuđenjem očekivanja, dugačka je kolona marširala izvaljanim putem prema nedalekoj obali Jadrana. Tamo ih je čekala “kolijevka” Nove Adrije. Nitko nije govorio. Nije bilo ničega što je trebalo verbalizirati. Sve je bilo izrečeno samim činom odlaska. Odlaska… ili dolaska, to je bila jedina dilema. “A da me malo pričekate”, odjeknuo im je za leđima poznat glas. Začuđeni, stali su i okrenuli se. Unatoč svježini ranoproljetnog predvečerja, Mariofil je bio uznojen i uspuhan. Preko svečanog odijela prebacio je radničku jaknu. Njegova kravata, s otkvačenom zlatnom iglom, lelujala je na snažnom vjetru. Škiljeći prema krvavocrvenom zalasku sunčeva kruga, Morina je rogoborila: “Krunoslav ce voditi službu osiguranja “kolijevke”, Koviljka će brinuti o prehrani, a ja ću se igrati sa svojim glistama. Što ćete vi, gospodine profesore, raditi tamo… u novom svijetu?” “Uzeo sam studijsku godinu. Pokušat ću tvojim glistama obrazložiti smisao druge De Saussirove dihotomije”, nasmrt ozbiljno je odgovorio Mariofil.

21 komentar za "Mjehur – SF roman, 11. nastavak"

  1. Avatar photo
    julija
    04/03/2023 at 10:51 am Permalink

    Nije li prebrzo stigao epilog?

  2. Josip Ergovic
    04/03/2023 at 12:27 pm Permalink

    Namjera mi je bila dinamicno prepricati jedan markantan dogadjaj iz zamisljene daleke buducnosti ljudskog roda. Ne kao “ab ovo”, nego “in medias tres!”… I to je to. Pricao sam pricu, nisam pisao roman. Zavrsilo je na 111. kartici teksta. Zaronili smo u njihov zivot kad su nam postali interesantni, a izronili kad su stvari sjele na svoje mjesto i postale dosadnjikave. O greskama autora pri razvijanju kompozicije i u karakterizaciji likova mozemo raspravljati. 🙂 Razumije se, ovaj predlozak bih mogao koristiti za neku novu markantnu epizodu s istim likovima i prostorima, kad bih nasao dovoljno motiva da se u to upustam. Nakon ovog romancica/novele ipak sam se vise pronasao u oblicima price, kratke price i minijature.

  3. Avatar photo
    AnjaL
    04/03/2023 at 1:13 pm Permalink

    Vrijedi pročitati još jednom ispočetka što ću i učiniti. Jedno vrijeme sam zaboravila neke junake jer je bio prekid distribucije nastavaka, ali ništa zato… krećem ponovo u cijelosti. Mislim da ću moći bolje obratiti pozornost na detalje. Ja sam ko Fata iz vica: dvaput je dvaput. 😁😂

  4. Josip Ergovic
    04/03/2023 at 3:36 pm Permalink

    Jednom ko nijednom, a dvaput ko jednom. Dakle… Mujinim stopama!? 😉
    Prije svega, Anja, hvala vam sto posvecujete toliko vremena i truda mojem “mjehuranju”. Otisao sam u “Autori”, kliknuo petput zdesna da se spustim do svojeg imena, kliknuo na ime i prebrojao sve nastavke. Cini mi se da su svi na broju!? Ne zaboravite, pritom, procitati i poglavlje objavljeno u trecem broju “Diskursa”, a koje nisam prepisivao u tekst nastavka u “Ocaravanju”. Jedino sam stavio natuknicu. Eto… “repeticijo est mater studijorum” ili “ekute e molim repete” etc., usw., itd., i dr., itsl… 🙂

  5. Mihaela
    04/03/2023 at 5:12 pm Permalink

    I meni je roman brzo završio. Ja bih još. Mislim da ima potencijala za još niz zanimljivih epizoda.

  6. Josip Ergovic
    04/03/2023 at 11:32 pm Permalink

    Hvala vam svima na ohrabrivanju. Kraj price prije mnogo godina nije slucajno otvorio mogucnost novog pocetka. Razmislit cu o tome kako bi mogao izgledati koncept 2. poglavlja… koje bi se zvalo “Kolijevka”, razumije se. Ako nesto smislim, javim se. 🙂

  7. Avatar photo
    AnjaL
    05/03/2023 at 5:00 pm Permalink

    Meni je epilog baš dobro sjeo. Ovaj roman nudi toliko novih pitanja da bi se cijelo djelo moglo razviti u nove nastavke… kao i kod brojnih trilogija i tetralogija… Mnoge stvari mi u početku nisu bile jasne, no kako se odvijao roman, sve je postalo objašnjeno, samo je trebalo strpljivo čitati da se odmota nit odnosno niti jer ih je bilo dosta za pohvatati… 🙂

    “U slučaju iznenadne smrti “životna srž” – u staklenu kuglicu pohranjena kritična masa sivih stanica mozga na hranjivoj podlozi – povući će iskru života i održavati njen plam u elementarnom obliku sve dok se ne stvore uvjeti za postupnu “rekorporalizaciju” u novo ili djelomično novo tijelo. Na taj način moguće je sačuvati i obnoviti ugašen život, uvjetno rečeno… novim životom koji će osoba i dalje doživljavati svojim.”

    Je li to kuglica koju je Admiral izvukao iz Grge nakon Tagenina napada? Mislila sam prvotno da je Tagena položila svoja jajašca u njegove ostatke za nove paučiće. Pa da ih je Admiral, spremivši u vrećicu, odstranio od izvora hrane. 🙂 Bilo mi je ljigavo, no… sad mi je jasno. Znači, Grga je zapravo živ? Kako će se roditi? Hoće li samo kuglicu ubaciti u tijelo? Hm… možda se i o tome može…

    Roman je odličan, isprva mi je bilo teže pratiti sve frontove, ali vrijedilo je ustrajati pa čak i dvaput pročitati. Strip, film… što god… bilo bi zanimljivo vizualno potkrijepiti. 🙂

  8. Josip Ergovic
    05/03/2023 at 6:03 pm Permalink

    Upravo tako, Anja! Postoji unaprijed pripremljen CT snimak citavog tijela svakog gradjanina, kao i maticne stanice njegovih tkiva (tetivnog, misicnog, epitelnog, kostanog, zljezdanog…) zaledjenje odmah po rodjenju. Te stanice sad treba klonirati, CT snimak treba ucitati u kompjutor, kompjutor spojiti na 3D stampac pa izdrukati novo tijelo. (Bas sam jucer na TV vidio izdrukano novo srce). Zatim treba u mozak ubaciti, u kuglicu pohranjenu, kriticnu masu njegovih sivih mozdanih stanica (To je sad moja fora) i… Grga je tu! I, sto je najvaznije, on zna da je Grga! Zanimljiv je obicaj pohranjivanja djetetove pupcane vrpce nakon rodjenja u Slavoniji. To je fantasticna stvar! u tim sasusenim “kozicama” nase bake cuvaju potpuno svjeze, kopiranjem neostecene maticne stanice! Neprocjenjiva vrijednost za neko eventualno kloniranje.
    Paukovi ne odlazu jajasca u tudja tijela, kao npr. ose najeznice, nego mlade nose na ledjima. I o tome ce biti rijeci… vec u prvom nastavku “Kolijevke”. Poslozio sam kockice u glavi i… samo je pitanje dana. Zeljezo se kuje dok je vruce. A pokusat cu vam ilustrirati pricu i slikama iz stripa. Do citanja!

  9. Avatar photo
    AnjaL
    06/03/2023 at 1:06 am Permalink

    Ja se tih kloniranja konim… 🙂 U SF romanima je sve moguće, ali kad su takve stvari u pitanju u stvarnom životu, ja sam za prirodnost, pa koliko nam Bog da… Mislim da bi došlo do zlouporabe – osim toga, čovjek je sve više ovisan o tehnologiji i sve je manje prirodan, tj. normalan… na žalost. Stoga mi je kloniranje poprilično odbojno. Jednom ćemo ipak morati otići, kako kaže i Admiral. Potrošit će se matične stanice. Ne znam kako će svijet funkcionirati u daljoj ili bližoj budućnosti, ali nadam se da nećemo postati poput Borga iz Star Treka.

    U svakom slučaju, veselim se Kolijevci. 🙂 Srdačan pozdrav!

  10. Avatar photo
    AnjaL
    06/03/2023 at 1:07 am Permalink

    ispr. klonim

  11. Josip Ergovic
    06/03/2023 at 11:07 am Permalink

    Slazem se s vama, Anja, da stigma bacena na kloniranje svega i svacega ima svoje opravdanje. Slazem se i s time da danasnji razvoj tehnologije daleko nadmasuje ljudske eticke mogucnosti i da je sve to prijetnja cak i opstanku covjecanstva. S druge strane, po Bozjoj volji smo jos nedavno, u srednjem vijeku, prosjecno zivjeli 40 godina. Proizvodnja cjepiva i antibiotika, kao i bezbrojna tehnoloska rjesenja, produzili su nam zivot i ucinili ga udobnijim… po glavi stanovnika, razumije se. Utjeha je sto “na kraju po glavi i tako padne svima”, kao sto pjeva Arsen. 😉 Ipak, kad bi mi to bilo neophodno, bio bih zahvalan na surogat-organu sacinjenom od vlastitih tkiva. Bar ne bi bilo odbacivanja organa od strane tijela. I ne bih se pritom osjecao Borgom ni kiborgom. Jednako kao sto sam tehnologiji zahvalan na ovom antibiotiku koji mi upravo spasava zivot.

  12. Avatar photo
    AnjaL
    06/03/2023 at 2:57 pm Permalink

    Da. Razumljivo. Lako je zdravome pričati i klafrati… Svakome je život mio… (a mnogima, na žalost, danas i nije, ali ljudi se boje smrti, pa nije mu za otići, a ni za ostati…)

  13. Avatar photo
    Marija
    08/03/2023 at 3:51 am Permalink

    Ako se pronađe mogućnost besmrtnosti, onda ćemo se za nju najprije međusobno žestoko poklati. 😉

  14. Avatar photo
    AnjaL
    08/03/2023 at 10:19 am Permalink

    Pravo kažeš, Marija!

  15. Avatar photo
    Marija
    08/03/2023 at 10:37 am Permalink

    Priča je bila super. To što smo svi željni novih avantura glavnih likova samo pokazuje koliko je bila interesantna. A što se tiče besmrtnosti, možda je već postojala. Možda su stari bogovi bili nekakva stvarnost koja je iz bilo kojih razloga “odlepršala”. No istina je da se čud ljudi nije promijenila. 😉

  16. Lav
    08/03/2023 at 10:55 am Permalink

    Roman mi je kratio duge, osamljene da ne na brodu. Što se tiče besmrtnosti, ja bih volio kao Metuzalem, bar 900 godina.

  17. Josip Ergovic
    08/03/2023 at 11:12 am Permalink

    Jedan kratki probni nastavak namjeravam postaviti sutra, ako bude srece i zdravlja. 🙂 Nadam se da vas nece jako razocarati. Ukoliko stvar zazivi, moram vas upozoriti da cemo izlaziti rjedje, vjerojatno tjedno, u manjim obrocima. Ja sam, naime, od onih koji stvaraju u mukama. Kukuuu! 🙂
    Glede besmrtnosti, SF autori isticu psihicki problem covjeka kad se suoci s vjecnim zivotom. Nesto sto je uvjetno usporedivo s izgubljenoscu friskih umirovljenika u sukobu s divotom uzasa bezgranicnog slobodnog vremena. Jedan od takvih me posljednjih mjeseci dnevno zatrpava lavinama fotki i poruka. Stanje je zabrinjavajuce. Porucio sam mu, samo, da ce “sve biti u redu”. 😉

  18. Mihaela
    08/03/2023 at 11:33 am Permalink

    Roman po mojoj procjeni ima cca 35 000 riječi. Dakle, spada, uz sve ostale elemente, u kratke romane. Budući da je roman u izradi, (nije tiskan) mogao bi zbog snažne maštovitosti i znanja pisca lako dobiti epske razmjere. Roman je i u sadašnjem stanju izvrstan, ali slažem se s Marijom da je prebrzo završio.

  19. Josip Ergovic
    08/03/2023 at 8:40 pm Permalink

    Hvala, Mihaela. Fandomski SF natjecaji obicno barataju s brojem kartica teksta. Jedna kartica se dobije tako da u svom tekstu u “Wordu” kliknete dolje lijevo na “Words” i zapisete si onaj veliki broj uz “Characters (with spaces)”. Taj broj, zatim, podijelite s 1800 i dobit cete tocan “broj kartica” svog teksta. Prema nasim uzusima racuna se da je minijatura do 5 kartica, kratka prica do 15 kartica, prica do 50 kartica, novela do 100 kartica. Ono sto je dulje kod nas se smatra romanom. Vani ne. Zasto je to vazno? Ukoliko, npr, zelite prijaviti svoje po prvi put u tekucoj godini na hrvatskom jeziku objavljeno zanrovsko djelo za neku od zanrovskih nagrada, vazno je znati ove podatke. Ili ako saljete svoju kratku pricu na natjecaj, tamo obicno pise: “Ni jednog karaktera/znaka (sto znaci: slova/interpunkcije/razmaka) vise od 15 kartica.” Moj “Mjehur” izvorno tezi 111 kartica, dakle formalno-pravno jest roman. A neformalno i nepravno… to je vec neka sasvim druga prica. Ako je prebrzo zavrsio, mi cemo ga… odvrsiti. 🙂

  20. Avatar photo
    katarinab
    08/03/2023 at 10:50 pm Permalink

    Josipe, prvo hvala vam na mogućnosti čitanja vašega SF romana. Uživala sam čitajući i žao mi je što je brzo završilo, ali bitno je da je happy end i da je ekipa odlepršala u “Lastovopolis”, pa kako im bude. A bit će im onako kako si slože, odnosno sami naprave. Ipak idu dani unazad – možda je to ono kada kažu “prošlost se ponavlja”.
    “Kako se osjećaju ljudi koji će učiniti prvi korak u budućnost čovjekove prošlosti?”
    Do nekog novog čitanja lijepo Vas pozdravljam! 🙂

  21. Avatar photo
    AnjaL
    09/03/2023 at 7:50 am Permalink

    Dobro je znati to s karticama. Zanimalo me je i ranije, ali nisam se informirala pa mi je ovo baš dobrodošlo objašnjenje. Zahvaljujem.

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.