Mjehur – SF roman, 6. nastavak

…Iz zapovjednog stožera Armije insektoida Goonsaah je usredotočeno pratio razvoj događaja. “Da mi je samo znati, tko je onaj sijedi dugonja! Mogli smo već zauzeti žilu i bez pomoći reptektora da se nije pojavio taj prokletnik”, namršteno je gunđao sveukupnim razvojem situacije ipak prezadovoljni vođa araneoida. “Zar ga ne prepoznaješ? To je njihov nekadašnji vojni zapovjednik, kapetan Malinar. Stoput smo se protiv njega borili”, mirno je odgovorio princ Khaadeh. “Sredit ćemo mi njega, jednom za svagda”, procijedio je general Faahoon. Sasvim iznenada u bazu je uskočio nogati kurir, saltateroid Lokustod. “Gospodo zapovjednici”, salutirao je, “naši su domovi napadnuti!”

Na užas i nevjericu zaprepaštenih vojskovođa, nastavio je: “Reptektori su nas izdali! Ovim očima gledao sam uzgibano more njihovih zlatnih lađa, gdje se spuštaju s brežuljaka na sjeveru. Svaki deseti red vuče lafete s bestrzajnim topovima. Pratio sam ih, misleći… žila će sad, sigurno, pasti. Kad su se kod Zaprešića razdvojili, bilo mi je jasno da nešto nije u redu. Umjesto da krenu prema Lučkom, desnim krilom su udarili na Breganu. Tamo su zastali, zaustavljeni neočekivanim otporom stanovništva. Vodi se užasna borba.” U tom trenutku Goonsaah je prostrijelio Khaadeha pogledom neopisive mržnje: “Toliko o bratskom povjerenju i iskrenosti insektnih sojeva… brate!” Khaadeh je izdržao njegov razorni pogled. “Smatrat ćemo te osobno odgovornim za zlu kob naše zajednice”, ponovio je Odontove proročanske riječi. Dvojica rasnih mužjaka u najvećem biološkom naponu snage, tetiva zategnutih do pucanja, netremice su se promatrala. “Stanje je još mnogo gore u Zagrebu”, dramatično je nastavio kurir. “Lijevim krilom reptektori su udarili na zapad, prema Crnomercu i nebranjenom centru grada. Tamo vlada neopisivo krvoproliće. Prokletnici zaposjedaju nastambe arachneoida, ubijajući sve što se kreće. Herojski se zasad još drži Strmec. Obranom ravna slavni Odont. Ni on, bojim se, neće dugo izdržati”, shrvanim glasom završio je Lokustod svoje izvješće. “Naredite odmah prekid napadačkih akcija na svim linijama bojišnice. Snage iz zaleđa, zajedno s logistikom, uputite na sjever. Izvršite taktičko povlaćenje bojevih jedinica na rezervne položaje, a zatim ih – uz što manje gubitaka – izvucite iz bitke. Neka se upute na liniju: Gradna – Domaslovec – Strmec! Utvrdite bazu na prvoj slobodnoj koti sjeverno od Samobora”, rafalirao je generale zapovijedima Khaadeh. “Na zapovijed, vojskovođo”, gromoglasno su odgovarali, jureći na izvršenje. “Neka Zeeah ostane sa mnom dovršiti ovdje poslove pa ćemo vam se ubrzo pridružiti”, predloži princu Goonsaah. “U redu”, složi se Khaadeh, pomalo iznenađen. Nije bilo vremena za gubljenje. Praćen vođom vespoida, već je hitao u pomoć Odontu.

 

Šesnaesto poglavlje

“Mamice, mamice… terenski koordinator pomaže samo Heffeu, a meni neće… nimalo”, u prostoriju je utrčala zajapurena djevojčica posve bijele kose, bijelih obrva i prozirnih trepavica. “Nije istina”, dojurio je za njom i njezin mlađi brat, strijeljajući je vodeno plavim očima. “Bio sam bolji… i gotovo! Ja sam pobijedio, ja sam pobijedio”, zadirkivao je i dalje Heffe. Ozbiljno iznervirana, Dita je pograbila ekstenziju memorije i zavitlala je za bratom, koji je na vrijeme umaknuo. Kutija je dugo… dugo padala prema morskoj površini, sve dok se nije pretvorila u sićušnu točku, a onda sasvim iščeznula. “Prekinite s tim glupostima i krenite u edukacijski kamp”, naredila je žena sniježnobijele kose i prozirnih vodeno plavih očiju. “Sva su djeca Kolonije već sasvim izluđena tom novom interaktivnom igricom”, zaključio je albino-otac, levitirajući u svojem odjeljku. A onda je povikao za djecom koja su – i dalje se ganjajući – protrčala prostorijom. “I, da znate… ekstenziju ću vam odbiti od džeparca!”

Sedamnaesto poglavlje

Kad su razjareni reptektori na svom krvavom piru došli do Zrinjevca, put im je zapriječila divovska Panatova figura. Široko raširenih kliješta ležao je, napola uspravljen, na ukoso u tlo zabijenim šipkama. Njegova repna bodlja bila je duboko zarivena u vlastita koščata pleća. Starački otrov nije bio dovoljno djelotvoran, tijelo se još uvijek grčilo. Ponosni ratnik, pobjednik tisuće bitaka, nije mogao podnijeti sramotu izvjesnog poraza. Presudio si je sam. Reptektori su ga, podmuklo rezeći, zaobilazili u širokom luku.

“Imaš pravo, Morina… oni se izvlače. Da ne povjeruješ”, mrmljao je Krunoslav, promatrajući dalekozorom vanjske punktove bojišta. “Zapovjednicima svih jedinica”, odlučno je naredio, “… ograničite se na obrambene akcije. Izbjegavajte nepotrebne gubitke. Pustite ih neka se izvlače. Zahvalite se inženjeriji na pomoći i obavijestite ih da mogu započeti s krpanjem žile.” “Već krpamo”, začuo je iza sebe poznat glas koji je prizivao sretne, ali i bolne uspomene. “Ferketicu, mrljago matora”, odskočio je Krunoslav sa stolca. “Malinaru, rago ofucana… šta ćeš ti ovdje!?” privrženo su si tepala dva dugogodišnja brata po oružju stežući šake u čvrstom stisku, dok su ih ostali zgranuto promatrali.  “Vidi raga i mrljaga”, mrmljala je Koviljka, smijuljeći se. “Slučajno sam se zatekao”, neuvjerljivo je prtljao Krunoslav. “Unovačilo me… kao pripomoć”, odgovarao je inženjerac i već je – nošen masom operativaca koji su ga salijetali poput osa – izjurio iz baze. “Gospodine Prpiću”, obratio se Malinar krupnom časniku, “budući da ste najstariji po činu… molim vas, preuzmite zapovjedništvo.” “Razumijem”, ponosno je salutirao bojnik i već je gromkim glasom izdavao naređenja u zelenu slušalicu telefona. “Vrijeme je da se neopaženo izvučemo”, došapnuo je Krunoslav Damiru. Koristeći se gužvom užurbanih vojnika, petorka je odmjerenim korakom napustila središnji stožer i zaputila se prema obližnjem šumarku papratnjača. Tamo ih je, zaklonjeno od pogleda iz baze, čekalo terensko vozilo opskrbljeno najneophodnijim provijantom i lakim naoružanjem. “Na zapovijed, kapetane”, salutirao je zapovjednikov pobočnik, stojeci pokraj terenca. “Kamo sad?” “Vratite se u bazu i stavite se na raspolaganje bojniku Prpiću”, poslovično mu je naredio njegov nadređeni. Vojniku nije ni palo na pamet da o bilo čemu raspravlja. Zapovijed je zapovijed. Trenutak kasnije već je marširao prašnjavim puteljkom između visokih grmova papratnjača. “A vi… možete za njim”, okrenuo se Malinar neznancu koji ih je pratio kao sjena. “Vaša pratnja je ušla u onaj veliki crni transporter”, pokazao je Mariofil prema vojnom parku u daljini.  “Još tamo… u žili. Mislio sam da će vas to zanimati”, nastavio je. “Ma, molim vas… a vi – kao – niste jedan iz te pratnje”, sumnjičavo je zavrtio glavom Damir. “Ostavite ga na miru”, odlučno se umiješala Morina. Čovjek je u redu.” “Odakle ti to?” iznenadio se Krunoslav. “Rekle su mi moje zmije”, zavodljivo se nasmiješila. “Neka ide s nama”, presudila je Koviljka. “Tamo na žili nas je spasio. A osim toga, strojnica više neće nam škoditi.” Morina je amazonskim pokretom sjela za upravljač i zaprašila prema sjeverozapadu. “Mariofil”, oglasio se tiho sa stražnjeg sjedala, kroz grubo tandrkanje terenca. “Damir… Koviljka… Kruno”, odgovarali su redom. “Morina, drago mi je. Mislim da ću vas ipak zvati Mario.” “Onda, Mariofile… koja vas je nevolja natjerala da nam se pridružite”, prkošljivo je inzistirao Damir. “Zaželio sam se svježeg zraka”, mrtvačkim tonom je odgovorio Mariofil. Svi su ga zaprepašteno pogledali, a onda prasnuli u nezadrživ smijeh. Nakon proživljenih stresova bio im je i te kako potreban. “Što si tražio, to si i dobio”, zadirkivala je Morina Damira koji je, uvrijeđen, pretjerano usredotočeno promatrao okoliš. “Gospodin Mariofil još nije spreman. Kad bude, sam će nam reci”, umirivala je Koviljka uvrijeđenog mladica. “A da prekinemo s tim glupim persiranjem”, predloži Krunoslav. “Mooožeee!” izgubilo se, jednoglasno, u gustom oblaku prašine. Krenuli su prema zapadu. Pokušat će se prikriti u brdima i pričekati dok se situacija na terenu ne smiri. Ovako slabo zaštićeni, bili su potpuno nemoćni  u srazu s bilo kakvom ozbiljnijom ratnom jedinicom. Kad se potpuno smrači, krenut će prema jugu. Dok su prolazili pored napuštenog sjedišta komande Armije insektoida, nisu bili svjesni činjenice da ih čak tri para mrežastih očiju vrlo pozorno promatra iz obližnjeg guštika.

Minska polja, kao i pokretni trećepozivci Odontove vojske – povlačeći se kontrolirano prema Svetoj Nedelji – usmjerili su reptektorsku bujicu u lijevak, sve do Lučkog. Tako su oslabili pritisak na ugrožene linije svoje obrane. Ostalim se područjima ionako nije moglo pomoći. Nezaprijećeni putevi prema gradu omogućili su neprijatelju prodor u Podsused, a zatim i u samo srce Zagreba. Naseobine arachneoida bile su – od Trešnjevke pa sve do Harmice – potpuno razorene. Tamo je Magoorr sad utvrđivao svoju novu prijestolnicu. Paučnjaci će domovinu morati potražiti negdje drugdje, vjerojatno u savanama Turopolja, daleko na jugu. Svoj prigorski dom Odontovi su branitelji nizovima obrambenih sustava odsjekli od savske obale i na taj način otežali reptektorima proboj u gusto naseljene izbjegličke kampove. Te su jedinice bile izložene stravičnom pritisku nadmoćnog neprijatelja i jedva su izdržavale – boreći se posljednjim snagama – uz neopisivu hrabrost i junaštvo. Pomoć je stigla u zadnji čas, srćcom još uvijek na vrijeme. Elitne jedinice Armije insektoida preuzele su kontrolu nad rubnim područjima bojišta i zaustavile napredovanje invazora. Vraćanje izgubljenih teritorija bilo je u ovom trenutku potpuno nezamislivo. Na sjeverozapadu Hrvatske iscrtavale su se granice novog kraljevstva.

14 komentara za "Mjehur – SF roman, 6. nastavak"

  1. Josip Ergovic
    13/02/2023 at 2:35 am Permalink

    Jedan manji obrok… za dorucak. 🙂

  2. Avatar photo
    julija
    13/02/2023 at 5:53 am Permalink

    Postaje sve napetije.

  3. Avatar photo
    AnjaL
    13/02/2023 at 7:53 am Permalink

    Napeto za doručak… 🙂

  4. Spome
    13/02/2023 at 11:16 am Permalink

    Pratim !

  5. Lav
    14/02/2023 at 10:59 am Permalink

    Dobro je odabrano mjesto radnje.

  6. Josip Ergovic
    14/02/2023 at 12:59 pm Permalink

    Ima tu jedna zanimljivost, Lave. Kad sam, pocetkom tisucljeca, poceo pisati “Mjehur” – bjezeci pred pomahnitalim kravama slikovitom dolinom Lotschentala do Aletschgletchera… pa nazad 😉 – radnju sam prvotno bio smjestio na americku istocnu obalu: NYC Manhattan je bio “Agram”, pa Boston, Phila, Washington… Ime glavnog lika bilo je Damaen Conally, a Morina je bila Deirdre. Roman je, u stvari, moj opsirno prepricani strip (4 table A3). Buduci da sam slab crtac, za predlozak sam se koristio fotosima Malnara (Damaen) i Sheve (Admiral). Odatle dolazi Krunino prezime – Malinar. Nekoliko godina kasnije odlucio sam radnju prebaciti na “maksimirski teren”. 🙂

  7. Avatar photo
    AnjaL
    14/02/2023 at 2:07 pm Permalink

    Dobro je Lav primijetio. Meni je također zanimljivije da je domaći teren. Valjda smo se zasitili Amerikanaca u filmovima. 🙂

  8. Avatar photo
    Marija
    15/02/2023 at 5:53 am Permalink

    I meni se više sviđa domaća spiza.

  9. Mihaela
    15/02/2023 at 5:57 am Permalink

    I ja se opredjeljujem za “domaću spizu”.

  10. Avatar photo
    katarinab
    22/02/2023 at 11:23 pm Permalink

    I meni ovaj domaći specijalitet više paše. Nisam sigurna, ali čini mi se da je “kuhar” izostavio na Menü-u jelo br. 6, odmah sam konzumirala iza br.5 slijedeći nastavak – “Mjehur – SF roman, 7. nastavak” i utrčala u bitku. Naime, filtrirala sam sve objave, Josipe, i čini mi se da fali 6. nastavak ili je tipfeler.
    S. Rushdie-a sam čitala davno, i to “Djecu ponoći”, osim što me neka imena iz priče kao Goonsaah, Khaadeh, Zeeah, Heffe podsjećaju na indijska imena tu je i opširna fabula. Morat ću osvježiti pamćenje i skinuti prašinu s knjiga i mog mozga, te ponoviti gradivo.
    Lp 🙂

  11. Josip Ergovic
    25/02/2023 at 7:25 pm Permalink

    U pravu ste, Kato… 6. nastavak sam proglasio 7-im. Hvala na upozorenju. U samom tekstu nista ne nedostaje. Ispricavam se svima zbog neozbiljnosti.
    Za imena insektoida birao sam stridentne, onomatopejske kombinacije. Khaadeh svoje ime pomalo duguje Supermanovom imenu Kal-El (hebr. Glas Bozji). Dita i Hefe su Afrodita i Hefest. A sad… krenimo na 7. poglavlje… a ne na 8. poglavlje! 🙂

  12. Avatar photo
    Suzana Marić
    25/02/2023 at 7:52 pm Permalink

    “Uvukla” sam se u ovaj zanimljiv mjehur, iako nisam baš ljubitelj ovog žanra, moram reči da me je sadržaj itekako privukao. Domaće je domaće 😉 Brz oporavak, Josipe 🙂

  13. Avatar photo
    Suzana Marić
    25/02/2023 at 7:53 pm Permalink

    “reći” presitne tipke na mobu 😉

  14. Josip Ergovic
    26/02/2023 at 12:08 pm Permalink

    Hvala, Suzana. 🙂

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.