Svaki pjesnik svojoj muzi pjeva
onoj što ljubav i bez ljubavi pruža.

Moja muza ne čuti stihove sjetne
ne poklanja trenutke sretne,
vječno snivan, nedosanjan

nikad stvarnosti ne prikazan,
samo kao lopov nepopravljivi
šulja se i provaljuje u moj san,
ljubi mi usne kad ne vidi dan.
Želja da ga vidim stvarnog
od pjesme je i snova jača
ali bježi,izmiče i nestaje
kao mjehurić od sapunice odpuhan,
bojim se vršcima prstiju dotaknuti
da se u tisuću iskrica ne pretvori.

Muzu svoju svagdanju zato ostavljam
samu u pjesmama i mislima
da opijena i dalje o njoj snivam,
stihove sjetne poklanjam
i lik taj vidim kad lebdim kroz san.