Volim kišu ; kad od života pršti

I ja  trudno nebo nosim na čelu,

Nije da se netko na zemlju mršti

To su oblaci sanjalica na djelu.

 

Grlim vjetar što bespoštedno šiba

Pa se krvlju pune mrtvi obrazi,

Sa zviždukom se moje srce ziba,

Ali zemlja se u tvrđu preobrazi .

 

Letim noću (za svojim jatom)  južno

kad se tama sazviježđima ospe,

To zrno soli more nije dužno,

Ni ptica zemlji pa ga iz kljuna prospe.

 

Ženo od zemlje, uzmi sve od neba,

Znaš,  zadnji dah vjetra pod tvoj će pramen,

Mala ptica će noćas  – reci da treba

Prodati sve zvijezde za jedan tvoj kamen.