Neko bolje sutra

Opet sam ljuta na zeta. I na njegovu majku, jer ga je odgojila tako nerazumnog, da on odmah podmiruje sve svoje novčane obveze pa tek ono što mu na kraju svega ostane, donosi u bazu- u naše domaćinstvo. A to i nije bogznašto.

Ljuta sam i na onog nepoznatog mudrijaša koji  je prvi izgovorio rečenicu –  protegni se koliko ti  je jorgan dug. Ta  je rečenica onda postala narodna poslovica,  a moj zet misli da je sve što je u narodu stvoreno, a priori i dobro.

Nije on neobrazovan, neinformiran.  Završio je on fakultet,  a kao pomorac donosi ovoj državi svake godine lijep novac u vidu poreza i to novac koji je zarađen negdje na tuđim morima. Živa lova za koju ova država nije ni orala ni kopala. No, on je legalist. Vjeruje da su napokon nastupili oni zdravi kapitalistički odnosi, gdje svatko odgovara za svoje postupke, gdje loše uložen privatni kapital propada, gdje svaki privatnik svojom imovinom odgovara za svoja dugovanja, a banka za lošu procjenu vjerovnika. Pa onda bankrot poduzeća ne znači odlazak njegovog vlasnika u neki lagodan život na neka južna mora.

Ne zna, naivac, da država drži ogromnu figu u džepu, a u toj figi udobno se smjestio onaj socijalistički način spašavanja svih potrebitih. No, kako smo sada duboko zakoračili u kapitalizam, onda su potrebiti postali oni koji svoju osobnu imovinu cijene na milijarde kuna pa se država odjednom zabrine za tisuće radnika koji su te milijarde stvorili, a koji bi mogli ostati bez posla. Ta hajte, molim vas. Kakve su to floskule? Ti radnici će samo promijeniti vlasnika, jer roba koju prodaju je ona bez koje se niti jednog dana ne može. a ako postoji zakon o minimalnoj plaći, ostat će na istom.

I zašto se ja na zeta ljutim?  Što bih ja od njega htjela? Pa evo. Budimo otvoreni. Život je jedan i tko plimu uhvati… neće ga oseka nasukati.

Zašto se on, kao pravi domoljub koji brine o dobrobiti hrvatskog radništva nije lijepo, temeljito  zadužio, postao uvaženi gospodarstvenik čija sposobnost nije upitna,  a kada zapne… tu je država u čijem džepu još sjedi onaj socijalistički duh s kapitalističkim namjerama.

Ne bi radnicima s mojim zetom možda bilo bolje, ali meni i mojoj kćeri svakako bi. A radnici? Pa njima se ionako može podvaliti vjerovanje u neko  bolje sutra.

 

Marija Juračić

3 komentara za "Neko bolje sutra"

  1. Murtulica
    31/03/2017 at 7:55 pm Permalink

    Naša žalosna stvarnost, kada je ti prikažeš na svoj humorističan način, moramo se od srca nasmijati. Za ovako dobru priču, malo je i zet zaslužan, pa hvala tebi i zetu 🙂 🙂

  2. Dragica Meyer
    31/03/2017 at 8:54 pm Permalink

    Tvoj zet ti donosi nove inspiracije! Ozbiljna humoreska 🙂 VP 🙂

  3. nevenka
    31/03/2017 at 10:51 pm Permalink

    🙂 🙂 :), humor u istini, svaki puta me nasmije taj tvoj zet naivac 😉
    pozz

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.