Nije loša ova ludost u meni

što traje od jučer do danas

od danas do sutra, pa iza sutra

do nekog novog sutra.

Na kraju nekog sutra

najsretnija će biti zemljica

kada  me „dobije“

ispod nadgrobnog spomenika,

a do tada, ludovat ću dan po dan,

otvarati kišobran života

bez obzira na kišne kapi

i neću dopustiti nikome

da mi pokvari ovo malo vremena.

Na ramenima nosim svijet svojih problema

i nije me briga.

Okrećem se suprotno, nego Zemlja oko Sunca,

tamnim danima oblačim raskošne  haljine,

plešem s oblacima kako znam.

Ne želim da prestane ova ludost u meni

ni onda kad bi se tokovi rijeka

okrenuli  protiv svoje volje,

ni onda kad bi se u sred podneva

umjesto Sunca na nebu pojavio Mjesec,

ni onda kad  bih znala koliko ima zvijezda na nebu.

Nikada se promijenila ne bih,

jer to sam ja i ne mogu biti drugačija,

osim luckasta i luda.

Kažu ljudi, nikad’ ne reci nikad’,

a ja, ipak tjeram inat sama sa sobom

i ponekad ga nazivam besparicom života,

naravno u snovima koje bih snivala da ih imam,

jer i njih bih prekinula na trenutak

ili snivala do pola,

a onda nastavila kako bih htjela.

Ma ne bih mogla, jer to ne bih bila ja.

 

Mirjana Pejak Peki (P.Q.X)(xir)