Ladislav Babić “Promatrač” Izbor iz časopisa “Diskurs”

Ladislav Babić

 

PROMATRAČ

Protiv kaosa smo nemoćni, jer je nepredvidljiv. On nas uvlači u sebe, i svako naše racionalno postupanje utapa se u njegovim vrtlozima, jer on ne mari za takvo što. Prošlost, sadašnjost, budućnost ne postoje, oni se tek rađaju iz njega. Zapravo, samo budućnost, koja tražeći mjesta za svoj rast potiskuje svoje preživjele artikulacije, kao mrtvo, beskorisno tkivo vremena, na smetlište koje ljudi zovu prošlošću. Postaje porodilište novih zakona i odnosa neprispodovivih našima, pred kojima zastajemo jednako bespomoćni u shvaćanju i opiranju, kao što bijasmo nemoćni suprotstaviti se metežu. Biva posve svejedno što će nas na koncu progutati, nered ili novi red proizašao iz njega. Pitanje je samo forme koju će odabrati da se riješe neprilagođenih.
.

Sjedio je tako podno spomenika uzdignutima na nivo domoljuba – razumije se, nakon njihove smrti kad se i psa može uzdignuti do ma kojih visina – ispijajući svoje “spomeničko pivo“, promatrajući iz prostorno-vremenske oaze usred kaosa nalik sređenosti (kaos raspolaže svojstvom da se svakome prikazuje po volji), zbivanja onkraj sebe, i kontemplirajući unutar vlastite ograničenosti o svojoj i neograničenim dimenzijama ponad one u kojoj je obitavao. Kao što čovjek može razmišljati o dužinama, širinama, visinama i prolaznosti svijeta u kojem obitava, ali ne i onih iznad njega. Poput njega, sred oaze mira, usredotočenog na svoje pivce i njime stimularane kontemplacije o svijetu izmaklom iz sređenosti vlastitoga, subjektivnoga (ili obrnuto?).
 

Bog je stvorio, prema svim postojećim mitologijama, svijet iz kaosa koji je ionako, i prema suvremenim znanstvenim spoznajama, samonikao iz nereda ovog i svih „nadsvemira“ koje još pojmiti ne možemo, a onda je stvorio čovjeka. Zašto je to učinio veliko je pitanje. Neki tvrde iz osamljenosti, dok je on mislio kako je to bilo iz potrebe da se potvrdi kao vladalac nad živim stvorovima, što do tog trenutka, unatoč svojoj svemoći, ne bijaše. Dakle, iz čistog samoljublja i samopotvrde stvorio je jednako takve stvorove, na Svoju sliku i priliku, što mu je promaklo uslijed ispijanja Ndimenzionalnog piva – kao softverska greška, utječući nadalje na sudbine svega živog, uključivo i Njega samoga.

Dakle, bog je stvorio biće (čovjeka) iz kaosa nastojeći ga iz, rekoh već, vrlo upitnih etičkih razloga za navodno savršenstvo urediti prema Svojim zamislima, ali  uslijed N-dimenzionalne alkoholne opijenosti kojom je kratio beskonačnu dosadu na raspolaganju – ugrađujući u njega bug, koji je rezultirao stvaranjem države od istog bića. Bug se očitovao u tome da je država nanovo uneredila, ukaosila Njegovu tvorbu, što je, doduše, izgledalo kao sređivanje navodno savršenog božanskog reda. Ukoliko se božje „savršenstvo“, kako god manjkavo bilo, uopće da usavršavati, što čovjeku ni na pamet nije padalo. Pisala mu je prijateljica: “Okolina oko mene je tako jedinstvena slika svijeta, nekulturni, bezobrazni, samoživi, ulizice, bez ikakvih osjećaja za drugoga; jedino mi, takvi, na neki način osvjetljavamo svijet, pa pored njih postajem sve pametnija i pametnija.”, na što joj je uzvratio: „Sasvim si u pravu; moguće da i nismo sve pametniji, ali okolina postaje sve gluplja pa u odnosu na njih ispadne isto. Znaš, postoje pitanja koja čovjeka muče i muče, a na njih ne nalazi neki zadovoljavajući odgovor. Tako i ovo što spominješ o ljudima. Nerješiva enigma koja nas uvijek rajca u živac, a ja jedino racionalno objašnjenje nalazim u nejednakosti rezultata biološke i socijalne evolucije, u rudimentima, kod većine,  životinjske sebičnosti i prilagodljivosti u borbi za opstanak. Uvijek se smatra umišljenošću, pretjeranim samoljubljem, kad sebe ne smatraš prosjekom, ali krivulja raspoređenosti IQ faktora (i srodnih psihičkih karakteristika) jasno pokazuje da ima jedan relativno mali dio koji odskače od prosjeka. Na ‘ovu’ ili ‘onu’ stranu. Je li onda samoljubivo kad se čovjek, u okružju kakvom se nalazi, osjeti boljim i zahvaljuje ‘bogu’ da nije kao drugi – evolutivno smeće? Kad se već Tvorac osjetio izuzetnim, savršenim tvorcem svemira, a potkrala mu se greška koja ga smješta tamo gdje zaista spada u području Ndimenzinalne krivulje nekog Ndimenzionalnog IQ faktora, a što si on ne bi dopustio jednako samoljublje? Opravdano ili ne, mogao bi potvrditi samo objektivni položaj njegov na spomenutoj krivulji, a tko li će ga uopće uspjeti tamo smjestiti?“

Oaza okolo spomenika podno kojega je ispijao svoje uobičajeno „spomeničko pivo“ bila je ustvari dio gradskog parka, stotinjak metara s lijeva i s desna oivičena drvećem, dok je pozadi – tridesetak metara dalje,  vijugala pješačka staza s vrlo rijetkim prolaznicima koji  nisu obraćali pažnju na pivopiju, a mnogi ga nisu ni zamjećivali zaklonjenog spomeničkom masom. Sprijeda mu je, preko uredno održavanog travnjaka, pogled pucao na cestu kojom su se od ranih sati u oba smjera valjale upravljive limenke, sporadično skrećući na obližnje parkiralište kafića koji mu je također ulazio u vidokrug. Taj prividni red koji se pružao pred njime i trostrana prividna izoliranost od svijeta kojemu je – zajedno s događanjima pred njim – pripadao, potaknula je u njemu osjećaj neutralnog promatrača zbivanja onkraj njega i širom svijeta, pa sve do umišljenih mu, do nakraj  kozmosa. Shvaćao je kako je sve to – njegova izoliranost, red koji se tijekom sat vremena, koliko mu je dotrajalo pivce, odvijao pred njegovim očima, tek privid kaosa, krinka koju je nered navlačio na se pred očima ljudi. Da je to zapravo samo fluktuacija reda sred oceana nereda koji obuhvaća svekoliki svemir, pružajući njegovim očima privid oaze mira i izoliranosti s jedne strane, s druge pak stvarajući trenutnu utopiju sređenosti, kojoj su naivni stvorovi spremni već koliko sutra sami doprinjeti, zasaditi brzo razvijajuće klice uništenja cijelog tog privida u vlastitim nesavršenim mozgovima.
.

Netko je rekao kako je istina (ustvari, spomenuo je ljepotu) u očima promatrača, pa se tako zanosio vlastitim pogledom na svijet i sebe kao navodno odjelitog promatrača, mimo kojega se sve bezutjecajno odvija. Stavljajući sebe proizvoljno (mada mišljaše da objektivno tamo pripada) na mjesto spominjane krivulje, koje mu je um uzurpirao, uglavnom je na vrsnike koji su gmizali ne tako daleko ispred njega, posjedajući po stolovima kafića ispijali kavu uz razgovore ili se valjali u vozilima po cesti, gledao s prezirom. „Jebite se majmuni, tko vas jebe!“ Ta tko će drugi – u njegovoj percepciji – nego majmun majmuna dok se tješio nadom da broj sterilnih među njima raste. Sterilnih duhom i biološki jalovih.
.

U to ime promatrač podiže dopola ispijenu bocu „spomeničkog piva“, nazdravivši svim stanovnicima privida reda u kaosu koji ih je obavijao svojim neprobojnim tkivom: „Živi bili i sa sebi jednakima ‘prispodovivodimenzionalno’ pivo pili!“
.

Nakon nekog vremena, spremivši bocu u vrećicu, dignuo se i polaganim korakom iz oaze prividne izoliranosti, mira i reda, pripuzao natrag u kaos koji mu se ciničkim smješkom maskiranog reda neprimjetno kreveljio u lice.

2 komentara za "Ladislav Babić “Promatrač” Izbor iz časopisa “Diskurs”"

  1. Mihaela
    Mihaela
    16/01/2020 at 8:09 am Permalink

    Zanimljivo i odlično odabrana mjesta mira i reda, nasuprot kaosu koji se čovjeku maskiranim redom neprimjetno krevelji u lice.

  2. Krebs
    16/01/2020 at 12:54 pm Permalink

    Odlicno receno – prividne izoliranosti, mira i reda, pripuzao natrag u kaos koji mu se ciničkim smješkom- rugao..lp

Moraš biti prijavljen da bi komentirao.