Budim se noću, u praznoj postelji,
sam na kraju svijeta i mislim na dane
kada si ostavljala mirise svoje kože
na mojim čaršafima,
jedanput ili dvaput nedeljno
govoreći,
Uzmi moje srce
i učini da budem sretna
Dani, kada se nismo plašili
samoće ni bola, ostavljeni
kao otpaci i starudija
polahko, kao drevni gradovi,
umiru u našim sjećanjima
Ako nekada pozeliš
da osvjetliš tamu mog neobičnog srca
izgubljenog među bezbrojnim
vođama moje generacije
nemoj mi postavljati pitanja
pokušavajući da otkriješ
male istine skrivene u mojim pjesmama
jer to komplikuje stvari
Linija koju je sudbina uspostavila
između naših zivota
nije se prekinula ni nakon svih ovih godina
beskorisnog traganja za
novim početkom
I tako zlostavljamo sami sebe
ne dozvoljavajući osjećanjima
da razbiju gipsane maske
i vrate iznevjerene nade
u naša srca, bez straha
da postajemo slabi
Cijeli zivot stavljam u ovu pjesmu
pokušavajući da smjestim
u realne okvire izmotavanja
koja klize kroz moje misli
A sad kada sam ponovo dovoljno čvrst
da vratim stvari na početak
mogu dopustiti sebi
da još jedanput osjetim
kako je voljeti i biti voljen