Noćas
Zvijezde se gase
U jednim očima
Pegaz sklapa svoja krila

Noćas
Vulkan u duši se budi
Erupcijom gnjeva
Izljeva se tijelom
Topi ovo malo snage
Što je u udovima preostalo

Noćas
Valovi bijesa
Lome stijenu postojanu
Udarajući joj sljepoočnice
Poput čekića
Kidajući srce
I odnoseći ga u mutne dubine

Noćas
Bol lancima um okiva
Nemoć ruke lomi
Gledajući strah u
Zelenim očima

Utapa se u znoju dok
Ponor svoje ralje otvara
Poput zvijeri čeka
Da oglođe kosti
Tišina se zlurado smije
Jer glas je zanijemio odavno

A vrijeme klizi
S kapima kiše
Niz prozorsko staklo
S:K:M

Jednom divnom čovjeku, što je u agoniji boli otišao i nikada se nije vratio.