Čini se sitnica
Na odlasku
pogledom te još dotičem
trag ostavljam
u sitnoj bori tvoga lica
čini se sitnica
no ona neda mira
u mom nemiru
tvoj nemir pulsira
Obje su crne
Noć zaposjela nedoumica
obje su crne
drže mi oči širom otvorene
na suncokrete su mi nalik
odgovore tražim
mir mi na domaku
u meni ga nema
noć traje za dvije
za dvije šuti
čekam i osluškujem
razgovjetno samo sebe
samu sebe čujem
Putovanje
U jeseni putuju oblaci sivi
Pričaju svijetlim i gromkim zvukom
Putevi pravi ili putevi krivi
Završiti će nekom mirnom lukom.
I rijeka putuje do svojega mora
Jedri poljima zelene trave
Skakuće stepenicama visokih gora
Vodopadi njeni ponekad mi se jave.
Usnulim nebom sjajni mjesec šeta
Opijen preskoči i jutarnje zore
I poput letećega sjajnoga kometa
Potone u tvoje plavo more.
“Patrioti” komedija u dva čina – 2. nastavak
. . . .
RISTIĆ: Ma čekajte. Vi ste onaj Drmić kojim se u zadnje vrijeme pune novine? Nisam vas po slikama odmah prepoznao. Na slikama izgledate, oprostite, ali moram reći, kao seljačina, ne bi vam čovjek dao jednu ovcu čuvati, kao da vas novinari mrze, a vi ste baš onako feš i fin gospodin… Čuo sam ja za vas da ste i vi kamatarili… posuđivali ljudima novac. Da ste i vi nabijali kamate.
