Slaven Kopanja “Sloboda”
Da li je ikada itko bio slobodan
U pravom smislu te riječi?
Ili je najviše što se moglo postići
pokoji dan takozvane slobode
kad te nitko nikuda ne vodi,
kad imaš pravo da sam
biraš svoj san.
.
Da li je ikada iko bio slobodan
Kad zavisiš od okolnosti
ili karata u ruci koje su ti izdilane
koje se nekad slože, a nekad ne.
.
Gledajući samo u tu aleju velikana,
svih onih koji su prošli tim istim putem prije nas,
jasne su ti mnoge stvari,
ali nikad – zašto se ostari.
.
Čak i Elvis je bio marioneta s mozgom,
jer kompromisi su se morali platiti.
A jednom kad počneš s tim poslom,
ni hiljadu igala te na kraju neće sastaviti.
.
Da li je ikada itko bio slobodan?
Da odeš na Soho,
s pola duše hodaš go,
i otkačiš se do krajnjih granica,
kao u najboljim danima.
Da ostariš ujutro, a navečer budeš opet mlad.
.
Da opališ penal Panenka style
na odlučujućoj utakmici prvenstva škole –
pa neka pobijedi bolji.
.
Toliko problema,
toliko dilema,
a ja bih samo htio
da sjedim na jednom keju
otoka Ugljana.
Suzana Marić ” Nevidljivi tragovi”
Polagano šećem kroz jesen
razgrćući lišće koje staru stazu prekriva,
sa nijemom čežnjom
tražim tragove koraka naših,
ali ih kiše ispraše,
a magla ih nježno sakriva.
.
Hodam polagano
tražeći nas u sjenama,
u igri svjetlosti, koja se neumoljivo
probija kroz pospano lišće,
ispisujući stihove na gruboj kori kestena.
.
Jesen je kasna,..
Ogoljelo je sve
poput moje duše
na kojoj je i posljednji list uvenuo, zaspao.
.
Čuješ li uzdahe vjetra dok sjedi na vrhu stoljetne lipe?
Osjetiš li hladne kapi kiše dok umivaju našu stazu?
Možda to nebo plače
za jednom nedovršenom pričom.
Možda vjetar veže paučinaste niti uspomena pod krošnjama našeg kestena.
Korak po korak kroz park uspomena, sve sam bliže zimi.
Umire list po list pred očima mi, nježno padajući pred korake moje.
Plače li nebo
za jednim sjećanjem, umjesto mene?
Moji su uzdaci odavno utihnuli.
Suze su presahnule, zamrle u nutrini duše.
Samo se ponekada sa jeseni
vratim u park prošlosti,
pa prošećem lagano stazom po nevidljivim tragovima tvojim .
Izgubim se na tren jer su i ptice utihnule.
Ne čujem više zov ljubavi u pjesmi vjetra.
Samo je tišina glasnija od kapi suze .
Suzana Marić
Rijad Arifović “U naručju vremena”
Mračno je i tiho
Polako se primičem gradu
našeg prvog susreta
Dočekuju me isti stari oblaci
gomila ljudi bezizraznih lica
ugašena svjetla i hladni hotelski zidovi
Baš onako kao kad si pjevala vjetru
pripremajući naše poznastvo
uz čaj za dvoje
i šum predvečernjih tramvaja
Snošti sakav da ti dojdam…
Bilo je nešto tajanstveno
u ovoj pjesmi
koja je tekla je kroz mene
kao rijeka
dok sam ispisivao
po oblacima tvoje ime
pokušavajući da doletim
do tvojih visina
Po njoj pamtim jedno proljeće
dododir tvoga dlana
sve nježnosti rasute po
ulicama i parkovima
jednu mladost koja se osipa i nestaje
kao list nošen jesenjim vjetrom
Ostaje samo tvoje
beskrajno srce
usnulo u naručju vremena
Luca Mamić “Još jednom rodi me, mama”
Jauci na sve strane
Svuda krv, plač i tama…
U kakvom to svijetu živim?
Još jednom rodi me mama!
Ne želim ovakav svijet
bez zrnca, trunke srama
Ne mogu gledati jade!
Rodi me ponovo mama!
Mnoštvo drugova mojih
sa anđelim ka nebu lete…
… a htjeli su samo živjet!…
Rodi se bolji svijete!
Mama, rodi me opet
kad bolji postanu ljudi!
Onda, kad ljubav, empatija
u cjelom se svijetu probudi.
Do tada majko mila
ja ću se moliti zdušno
Svijet bez politike da bude!
Nijedno biće ravnodušno!
Kada zavlada svjetlo!
Zauvjek ugasne tama!
Kada zavlada ljubav!
Tada rodi me mama!
Lorena Galeta “Ranjena zvjer”
Ne približavajte se,
jer nastradat ćete..
Odbacujem osmijehe
– s figama iza krinke..
Ne zborite besmislice,
odavno ste rekli svoje.
Za dvolične sam ljude,
u fazi potpune osame.
Moju intuciju i snove,
– slagati ne možete…
