Omer Ć. Ibrahimagić “Cydalima Perspectalis”
Spoznavao sam,
ne vjerujuć’.
Kako zeleno,
postaje sivo.
Kako lijepo,
postaje ružno.
Kako vlažno,
postaje suho.
Kako čvrsto,
postaje krto.
Kako veliko,
postaje malo,
A raskošno – smežurano.
,
Svjedočio sam nipodaštavajućoj metamorfozi.
Trijumfu katabolizma i regresije.
Simulakrumu iščezavanja i gorčine.
.
Skeleti u formama posrnulih koralja su postali koncept smrtnog izričaja.
Uobrazilja je evoluirala u stvarnost.
.
Cydalima perspectalis vlastitim plamenom sažeže perspektivu flore.
Pojela je svoju hraniteljku,
oborila je nauznak, istaknuvši beton.
Nigdje kiše, a ja od jada pokisnuh.
* * *
Katamnestički posmatrano,
ima i nečeg utješnog, gotovo protektivnog, u novim nestancima.
Jer ih Ljudi,
koji su nestali prije (invazije sićušnog predatora), ne dočekaju odbolovati.
* Cydalima perspectalis je neutaživa gusjenica šimširovog moljca / plamenca
koja se hrani lišćem, sukcesivno uništavajući prelijepe ukrasne grmove
* Ljudi su moji rahmetli (pokojni) roditelji
Suzana Marić “Noćas su mi ukrali zvijezde”
Tama…
Obavija me gladnim rukama,
upija u sebe.
Nestajem…
Plamen voštanice u meni dogorijeva,
gasi ga vjetar prohladne noći.
Tama…
Susrećemo se u ambisu nestajanja.
Snovi naše susrete u tami dogovaraju.
Nestaješ u sumaglici jutra,
dok zarobljena Luna u crnom oklopu plače.
Tama…
Noćas su mi ukrali zvijezde,
ugasile su se i u mojim očima!
Vratite mi ih!
Vratite mi moje zvijezde!
Vratite ih na moje nebo!
Tišina…
O kako tišina zna tamna biti!
Obgrljena sobom
tišinu predem na kolovratu samoće…
Tiho, tiho…
Pređa mi se pod nogama nakuplja.
Teško je klupko
samotnih misli u tamu zakotrljano
pa se odmata, odmata,
a noć traje.
Plačem noćas u tami;
Ukrali su moje zvijezde!
Suzana Marić
Rijad Arifović “U naručju vremena”
Mračno je i tiho
Polako se primičem gradu
našeg prvog susreta
Dočekuju me isti stari oblaci
gomila ljudi bezizraznih lica
ugašena svjetla i hladni hotelski zidovi
Baš onako kao kad si pjevala vjetru
pripremajući naše poznastvo
uz čaj za dvoje
i šum predvečernjih tramvaja
Snošti sakav da ti dojdam…
Bilo je nešto tajanstveno
u ovoj pjesmi
koja je tekla je kroz mene
kao rijeka
dok sam ispisivao
po oblacima tvoje ime
pokušavajući da doletim
do tvojih visina
Po njoj pamtim jedno proljeće
dododir tvoga dlana
sve nježnosti rasute po
ulicama i parkovima
jednu mladost koja se osipa i nestaje
kao list nošen jesenjim vjetrom
Ostaje samo tvoje
beskrajno srce
usnulo u naručju vremena