Nesmiljeno jure kazaljke sata
vrte se u krug ali nazad nikad,
gledaju napr’jed ne poznaju vrata,
za ispriku da li čule su ikad? (više…)
Jesen je u meni
Jesen je u duši mi
Maglovita, siva,
Oblacima obrubljena.
Nestalo je sunce ispod vjeđa umornih. (više…)
Tvoja voda
Kad sve prođe
a proći će,
opet ću
bistra teći.
Tvoja sam životna kiša,
milosna
klokoćem,
žuborim,
nosim sve raspjevane ritmove,
kolorite dana.
Tvoj sam sklad i spokoj.
Zbog tebe
razmičem svjetove!
Tvoja sam
suza kristalna,
čista,
radosna.
Zašto to čovječe, ne vidiš?
Podari mi misli, djelić težnje,
zaželi opet onu svježinu i radost
dok u dlanove skupljaš
i ispijaš nektar što grgolji.
Samo tako mogu
rađati suzama sretne kiše,
okrijepiti zdravljem
sve duše grada,
samo tako
zanavijek,
umivati lica
svojim blagoslovom.
Čudan cvijet
Ja sam čudan cvijet na obali
modre rijeke u zaboravljenoj zemlji
Ja sam usamljenost vremena
u moru zaborava
Jer moja žeđ je duga
i ne može je ugasiti
zeleni ples talasa
To je sudbina onih koji mnogo vole
Moja ljubav nije rijeka
ima ponore poput mora
i plašt od talasa
Ona je požar koji tinja godinama
i bukne u zoru
Ja sam glas nezadovoljne duše
skriven tišinom iz koje se
rađa pjesma
Marija Juračić “Mojsije S. S. Kranjčevića” – izbor iz Diskursa”
Ponekad mi zasmeta kada neki sportaš ili cijela sportska ekipa, prije utakmice, šalje publici znake svoje religioznosti, povlači Boga za skute i moli ga za svoj uspjeh. Zar stvarno misle da bi Bog, ma čiji bio, mogao navijati za neko svoje dijete, a zanemariti ono drugo? Tu temu, ali u mnogo ozbiljnijem kontekstu, razrađuje Silvije Strahimir Kranjčević u pjesmi „Mojsije“.
Poznata je starozavjetna biblijska priča o Mojsiju koji je izveo židovski narod iz egipatskog ropstva pa ga četrdeset godina vodio kroz pustinju do obećane zemlje Kanaan. Taj put i Mojsijeve kušnje glavna su tema pjesme.
