Dodirom umjetnika osobnost
se širi platnom,
pretjerujući i ističući
percipiranu stvarnost. –
Da li je to dobro iz lošeg,
ili je loše iz dobrog? (više…)
Milan M. Janković “Žrtva užasa”
Noć je tamna, Mjesec je nizak,
hladnoća u zraku, jeziv je sjaj.
Vjetar grabežljiv lovi tajni vrisak,
nisam sam, strahuje mi osjećaj.
Hodam stazom, drveće me okružuje,
šuštanje lišća, proganjajuć’ je zvuk.
Koraci iza mene, oči nikog ne vide,
srce grud tuče, u njemu je buk.
Sjena se pomiče izvan vidokruga,
prisutnost je ovdje gluho doba noći.
Okrećem se pobjeći iz mjesta kruga,
al’ nemoćno stojim u njegovoj hladnoći.
To sablasno lice, grizuća je tuga,
njezin hladan zagrljaj tamu svjedoči.
Oči smrti, bulje u mene.
Zarobljen u smišljaju;
„Othrvat’ ću se zagrljaju.“
Al’ smrtnim tonom, dušu mi vene;
“Nikad ne odlaziš, jer oduvijek si sam”
Vrištim tuge koje nitko ne čuje.
Duša mi zgubljena, umorna.
Sudbina sad je tablica mi jasna,
u mračnoj šumi, smrt me ašikuje.
Zauvijek ću lutati, poput hodočašća,
korak mi ne poznaje polja žutog klasa.
Žrtva sam od mnogih žrtvi užasa,
koja se nikad kući ne vraća…
Suzana Marić “Kako da te zaboravim”
Željela sam te zaboraviti
Da ne mislim na tebe više
Al’ uzalud sebe samo varam
Moje srce svoju priču piše.
Đurđica Brčić “Nebo poslije kiše”
Purpurom se diči nebo poslije kiše
I smiješi se suncu što zalasku hiti
A na drugoj strani duga po njem’ riše
I prepliće boje pa ga njima kiti. (više…)
Milan Drašković “U traganju za neizgovorenim”
Drhtaji izlazećeg u srcu mu peščanom,
ugaono svanuće neprozirno masivno,
u jarosnome zraku sev noža u nesvesno,
pri izlasku Meseca san u prozirno plavom.
