Svako jutro zamrlu me bude
snoviđenja, šapćući na uho
dok mi umom još sve slike lude
prosanjane u to doba gluho.
Gluha noć je stvorena za snove
za sve ono što kroz dan ti prođe,
da bar’ sanjaš lijepe, neke nove
pa zaželiš da jutro ne dođe.
Lijepi snovi teže se zapamte
dok za ružne čuče snoviđenja
pa i misli pitajuć’ zaplamte:
“da l’ snovima reći doviđenja”?
C’jelim danom mota se po glavi
i prepliće slika preko slike,
svaki ružan san svoju tajnost slavi
do sl’jedeće noći i replike.
Noćni snovi umom ti caruju
pa pred jutro misliš da su živi,
mjesto mira, slutnju ti daruju
pa ti mis’o malo i zasivi.
Kad si budan stvaran život živiš,
danom biraš bistro svoja htjenja
pa tad svoje noćne mašte kriviš
dok te jutrom bude snoviđenja.
