Ladislav Babić: “Jesmo li slobodni” – izbor iz Diskursa
Pas je mirno, dremuckajući, sasvim nezainteresirano ležao na podu svog kaveza. Naćuljio je uši tek kad je zavonilo zvono, a to je bilo praćeno intenzivnim lučenjem sline. Osjetio je izuzetnu glad – šnicla, ili makar samo suha kost sasvim bi mu dobro došla. No, nigdje ničega, sem zvona koje je zvonilo. Čovjek je zapisao u svoj dnevnik istraživanja: “Svaki put, bez izuzetka, isto – na zvuk zvona, pas počinje lučiti slinu baš kao da je gladan. U njega se razvio uslovni iliti uvjetovani refleks.”. Čovjek se zvao Ivan Petrovič Pavlov, bijaše ruski fiziolog a opisana scena mogla se dešavati negdje potkraj 19. stoljeća. Za otkriće novog, dotad nepoznatog tzv. dobio je 1904. godine Nobelovu nagradu za fiziologiju ili medicinu. O čemu se zapravo radi?
Suzana Marić: Bijela vučica
„Bijela vučica“ je kratak roman, pisan za djecu i odrasle. Zanimljiva je to priča o nekoliko generacija obitelji vukova koji u surovim uvjetima preživljavaju na planini brinući se za svoje potomstvo. Ako znamo da u cijeloj Republici Hrvatskoj obitava dvjestotinjak jedinki vukova, onda nam je jasno da su te krasne, slobodne životinje pred istrebljenjem. Ljudi ne uviđaju kolika je njihova korisnost za cjelokupni ekosustav.
Suzana Marić je uvjerljivim, lijepim književnim izrazom i uzbudljivom pričom obuhvatila sve probleme njihova istrebljenja. Međusobne borbe, bolesti i nestašica hrane kao da nisu dovoljne prijetnje. Prijeti im i pohlepa čovjeka, nerazumijevanje, požari, zagađenost rijeka… Malo je ljudi koji razumiju njihov problem i koji ga nastoje ublažiti.
Kada jednom upoznate galeriju likova ovog romana, nećete brzo zaboraviti Velikog, Sivog Groma, Bijelu, Lanu, Iru… cijeli niz likova kojima je autorica oslikala duševni profil vuka ne zanemarujući ni u jednom trenutku vučju ćud i zakone vučje prirode.
Marija Juračić
