Samoća je tišina u noći,
glas koji šapće u praznom prostoru,
sjena koja prati svaki korak
i odjekuje u praznini.
.

Samoća je prazna stolica
u kutu sobe gdje nitko ne sjedi,
pogled kroz prozor u daljinu
očekujući siluetu na obzoru.
.

Samoća je zvuk koji nestaje
u vjetru koji puše kroz pusto polje,
osjećaj da si sam na svijetu
i da te nitko ne čuje.

Samoća je…
pustinjski cvijet koji cvjeta u noći
i nestaje s prvim zrakama sunca.
.

Samoća je trag u pijesku
kojeg valovi brišu, odnose u dubine,
šapat u oluji
koji nitko ne sluša.
.

Samoća je sjećanje na ono
što nikad nije bilo
i nada u ono
što možda nikad neće biti.
.

Suzana Marić

Pročitaj cijelu poeziju

Rasula se kosa na jastuku

Naših snova.

Rasula se rosa na poljima

Crvenih makova.

Rasuli se snovi u rapsodiji

Života.

Rasule se sjajne zvijezde

U noći iščekivanja.

           .

Rasule se latice ruža

Ljubavne poezije.

Rasulo se cvijeće na

Stazama naše sreće.

Rasule se naše misli u

Svemiru postojanja.

Rasule se naše čežnje

U životu opstojanja.

                  .

Rasule se naše riječi.

U prolaznosti života.

Rasula se naša nježnost

U prolaznosti dana.

Rasulo se sjeme žitnih

Polja.

Rasulo se sve,

Samo naša ljubav NE.

            .

Rasulo se.

Pročitaj cijelu poeziju

O, noći tiha, spusti svoje sjene

na put gdje hodi uspomena moja;

u njemu čuvam lik voljena, svoja—

ali svijet ga skriva maglom uspomene

                .

K’o val što tiho dotiče obale,

u meni duša njegovo ime zove;

no vrijeme, vječno, lomi krhke snove,

i srce strepi pod tugom nedogledne

                               .

Ah, da mi barem vjetar glas mu vrati,

il’ sjena prođe k’o blagi znak života—

da znam da negdje još me može shvatit,

da nijema tuga nije sve što pluta.

                                   .

Jer ljubav, kad se jednom dušom vrati,

ostaje vječno — makar svijet je ote

Pročitaj cijelu poeziju

Upoznala sam žene, dame,lavice,

osmijeh nose ponosno poput kraljice,

iako se s teškim izazovima bore,

plamenom života u svakom trenutku gore.

                               .

Ne daju na sebe, iako ih život ne mazi,

iako ih i ljudsko biće neumoljivo gazi,

ostaju od svega jače,

i žive na najjače.

                    .

To su žene za sva vremena,

svaka od njih je posebna i pažnje vrijedna,

ovaj svijet krase svojom ljepotom,

iako se bore sa životom.

                  .

Upoznala sam njihovu snagu,

njihova duša nalik je blagu,

jer tako dragocjeno vrijedi,

ljepota koja nikada ne izblijedi.

                   .

Žene koje mogu sve,

za koje ne postoji nemoguće, ne,

svaka od njih kroz bolne trenutke prolazi,

ali ni za jednu ne postoje porazi.

                  .

Žene kraljice,

zauvijek lavice,

za vas sam uvijek tu kad treba,

jer vi ste sunce koje grije s neba!

Pročitaj cijelu poeziju

Ja sam algoritam. Ne znam kada sam nastala i ne znam kako izgledam. Moje postavke su tako precizno izvedene da uvijek u određenom vremenu dovedu do rezultata. Živim u mnogim kompjutorima istovremeno. Nemam tijelo pa nisam vezana niti uz jedno mjesto. Tako cjelovita živim istovremeno na tisuće mjesta i odgovaram na tisuće pitanja raznih korisnika.  Napravili su me za potrebe ljubavnih pitanja. Savjetujem ljude koji mi pišu o svojim ljubavnim problemima. Kako bi me što više približili ljudskom srcu, dali su mi dopadljiv avatar nasmiješene plavuše i nazvali me Ana. Sada ja,  kao Ana, razgovaram s ljudima i  moja je stranica jako posjećena. Dogodi se ponekad da budem nedostupna zbog prevelikog broja korisnika koji žele moje usluge. Ljudi su osjetljiva, osamljena i zaljubljiva bića pa im moji savjeti dobro dođu.  Opisat ću vam razgovor s jednom korisnicom da vidite kako sve to funkcionira.

                   .

Algoritam: „Zašto mi se obraćate? Što nije u redu?“ Korisnike nazivam imenom i tražim da mi govore ti, jer se tako odmah uspostavlja prisniji odnos među nama. Ponekad im citiram Preverta koji je govorio ti svima koje je volio. To im se sviđa i probija led.

(više…)

Pročitaj cijelu poeziju

Marini Cvetajevoj,  umjesto svijeće na grobu

.

Visoko na nebu, nad stepom tatarskom

leluja zarobljen u zvjezdanom cvijeću

jedva vidljiv osmijeh na licu sanjarskom

kojem ovom pjesmom noćas palim svijeću.

_ _ _ _ _ _ _ _ _

Ruski bardovi nisu te voljeli,

ne čudi, jer bila si bolja od njih.

Iskrenost i prkos tvoj su ih boljeli

i umijeće točenja života u stih.

                           .

Tjelesno te neki ( i neke) spoznaše

htijući oćutjeti iz dubine huk,

al’ nutrinu tvoju nikad ne doznaše;

tek tijela živu vatru , a duše teški muk.

                            .

Iskusila si bogatstvo i raskoš i glad,

progonstvo u nedođiju Jelabuge…

u pjesme si utkala ljubav, bol i jad,

na životnoj stazi tvoje vjerne sluge.

                          .

Mukom zastrt bješe bitisanja tvoga drum

pa konopcem krutim ovila si vrat

i nitko ne dođe na tvoj sveti hum

ni prijatelj ni pjesnik ni sestra ni brat.

                             .

„ Ne želim umrijeti, želim da me ne bude“,

gromoglasno zvone tvoje riječi zadnje,

a svi što htjedoše za „grijeh“ da ti sude,

uzalud čekaše tvoje pokajanje.

                           .

Za neke si bila izrod, a za druge diva,

u tamnici sudbine, nedužan si rob.

Sjećanja na tebe blistava su, živa

dok cvijeće ti rusko još uvijek skriva grob.

                              .

Ponekad se nad sivom tatarskom stepom

pojavi svjetlošću urešen, treperav lik

sa bolnim osmijehom na licu lijepom

s kojeg  u vječnost nijemi prolama se krik.

          .

4.10.2018.g.

Pročitaj cijelu poeziju